piše: Mirjana Blašković
Zadnje dane ove 2021. godine ispraćala je kiša, dosadna, više nalik na jesensku, nošenu južinom i praćenu isto tako pokislim raspoloženjem.
Odlučih podignuti pogled sa mokrog pločnika prema satu na zvoniku, kao što sam činila svakog dana, provjeravajući koje vrijeme pokazuju kazaljke.
Ne, nisam zaboravila da već nekoliko mjeseci ovaj sat, na crkvi staroj više od petsto godina, ne pokazuje točno vrijeme ni dva puta na dan. Naime, jedno vrijeme je kasnio nekih pola sata, a onda su kazaljke odjednom nestale, vrijeme je stalo.
Ponadala sam se da se konačno netko odlučio popraviti ovaj satni mehanizam, jer čudno je bilo gledati sat bez kazaljki, i to još ovdje, u Njemačkoj, poslovično poznatoj po točnosti, pedantnosti i po ljudima koji ništa ne prepuštaju slučaju.
Mora da je u pitanju neka viša sila, problem koji se ne može riješiti samo tako, mislim si.
Nije moglo a da mi na um ne padne stih poznate slavonske pjesme “Ovdje vrijeme k’o da stoji”. Ovako bez kazaljki, kao da ga nije ni bilo, vremena kojeg još nitko nije obuzdao, posjedovao, ni zaustavio.
Upravo takva je bila i ova 2021. godina, stavljena u vakum, ostavljena bez kazaljki.
No, vrijeme je prošlo, proteklo, procurilo kroz sito od 365 dana, s kazaljkama ili bez njih, u pratnji Covida 19, Delte a na kraju Omicrona.
Uz već poznate izraze vezane uz koronu, neki dan čuh još jednu – “geboostert”. Pokušah tu riječ prevesti na hrvatski ali mi ništa osim “cijepljen trećom dozom” ne pada na pamet.
Hvatali smo zraka ispod maski, pokušavali normalno disati i živjeti u svakodnevnom životu, na trenutke zaboravljali što nas je snašlo i sa potvrdom o cijepljenju ili negativnim testom odlazili na godišnje odmore, raspravljali o ispravnosti cjepiva, uspjeli stvoriti još jednu podjelu, na one za i protiv.
Godina je prolazila, baš kao i 2020., a korona s njom odnosila živote, znanih i neznanih ljudi. Nikako mi se ne sviđa izjava onih koji kažu da ne poznaju nikoga tko je umro od ove bolesti, jer sve da je i statistika pogriješila, da brojeve prepolovimo, iza svakog broja se krije čovjek, na što, čini mi se, u podržavanju ovih ili onih teorija, potpuno zaboravljamo.
Da, skloni smo mi ljudi zaboravu, lakše je.
Zaboravili smo ne samo na ljude umrle od korone, već i na one koji godinu dana nakon potresa žive u kontejnerima.
Zaboravili smo zahvaliti dobrim ljudima na pomoći, zaboravili smo zahvaliti Bogu na novom danu…
A vrijeme nije zaboravilo teći, s kazaljkama ili bez njih.
Nadam se samo da će i korona nekim čudom nestati kao i ove kazaljke na satu, pa ćemo 2022. godinu, pamtiti po ljepšim stvarima, poput stiska ruke, osmijeha bez maske, nekih osobno važnih stvari, sitnica koje život znače, za koje smo tek sad shvatili da i nisu tako male.
Sretna vam Nova, a ova nek’ se zaboravi!