piše: Milan Rajšić
“Ciklonalni poremećaj iznad Otrantskih vrata, uvjetovat će narednih dana promjenu vremena u našim krajevima.”
Bez straha molim, vrijeme ostaje do daljnjega stabilno.
Ovo su samo riječi gospodina Milana Sijerkovića, meteorologa RT Zagreb, prije više od pedeset godina.
Već satima sjedim u malom gradiću na “peti” italijanske izme i uživam.
Ostvario sam još jedan od svojih mističnih snova, došao sam u Otrantska vrata, tamo gdje se sreću Jadransko i Tirensko more. Uživam. Sve je kao u stvarnoj realnoj bajci: zeleno, svježe, pravi botanički vrt, a okruženo tirkizno plavim morem i sonorno jasnim plavim nebom.
Na žalost, ovdje sam stigao sam jer je moj suputnik Vlatko, zbog zdravstvenih problema a nakon skoro 900 kilometara, odlučio vratiti se kući.
Hvala mu za druženje i žao mi je da sa mnom ne dijeli ugođaj prekrasne Apuilije.
Pravi mali raj. Već treći dan se vozim po ravnome. Ravnije nego u mojoj Baranji. Vrijeme je stabilno toplo i suho s kraćim kišama u toku noći.
Posvuda plodno i zeleno. Stotine kilometara maslinovih šuma, od kojih su rijetke mlađe od par stotina godina. Prava nepregledna šuma Striborova.
A između, red nasada smokava, pa marelice, breskve, kilometri vinograda, kaktusa, agava i brojnih palmi.
Polja krumpira, žitarica ili špargli, boba, graška… spuštaju se sve do obale mora.
Mali raj na zemlji.
A turizam?
Turizam je ovdje velika nepoznanica i piše se malim slovom. Rijetki hoteli, kampovi, cimerfrej, a i ono što postoji, radi s deset posto kapaciteta i većinom je zatvoreno.
Turizam po mjeri čovjeka (nekadašnjeg).
Ovaj prostor ima i loše lice. Rijetki su stanovnici, slaba opskrba, velika nezaposlenost i minimalna briga o čovjekovoj okolici. Baca tko i gdje što zeli.
Dok s druge strane mora u Albaniji, grade tisuće i tisuće novih hotela i apartmana, ovdje u Apuliji, ni jedna kuća nije viša od katnice i sve je u skladu s ambijentom.
Nakon provincija Vieneto s lagunama i industrijom, Emilia Romana s deltom rijeke Po, Marken u kojoj počinje masovni turizam, Abruzio u kojoj masovno cvjeta masovni turizam, Molise u kojoj ništa nisam ni primijetio mučeći se sa usponima i teškim cestama, sada uživam u najjužnijoj među južnima.
Živjela Apulija.
Posljednju priliku da skoknem na Balkan, propustio sam u Brindiziju odakle su postojale brodske veze za Grčku i Albaniju. Par stotina prije mi je na raspolaganju bio brod iz Baria do Bara i Dubrovnika, jos ranije iz Ancone za Split i iz Ravene za Rijeku, a na samom početku puta, mogao sam se časno vratiti iz Venecije u Rovinj. Trst je ionako nas!
Sve sam ponude odbio i sada krećem prema zapadu i dalje pravac sjever.
Preostalo je jos samo nešto više od dvije tisuće kilometara.
Krene li naopako, na raspolaganju je italijanska željeznica, a i pješice je ostvarivo. Ako ne, do kraja ove, a onda negdje do poslije Tri kralja sljedeće godine.
Veliki problem na jugu Italije su rijetki kampovi, losa rasprostranjenost i najčešće i ono što postoji, još je u pravom zimskom snu.
Improvizacija se zove svakodnevnica, a najčešće mjesto za postavljanje šatora su prekrasni stari maslinjaci. Barovi i kavane su mjesta za higijenu i toalet.
Sve u svemu. Trazili ste, dobili ste.
Cao