Iz naše arhive/ objavljeno 18.02.2021.
Anđelka Korčulanić
Šutimo…,
šutimo u blaženstvu odbačenih saznanja
gluhi i slijepi za bahatost vlasti
kao da je država stvorena sa svrhom
da oligarhija nekažnjeno može
bez granica i stida od građana krasti.
A mi šutimo, šutimo godinama…,
ni licemjerje ni lažni moral
baš ništa nas ne dira,
šutimo, a siti smo
grijeha božjih pastira
i trgovanja mjestima blizu oltara
i onih što u ime humanosti zbore,
a džepovi im puni ukradenih para.
Kruha nema, a igre još traju…,
još nas plaše crvenim vragovima
lopovi što glume svece i nevježe
i zdušno mašu stjegovima
dok mladi s više pameti i manje srca
k´o iz kugine kuće daleko bježe,
a vojska ostarjelih ratnika šuti
nesvjesna da će šutnja
Hrvatsku doći glave.
Šutim,
šutiš,
šutimo svi,
a gropi u grlu nas dave.
Kruha nema, a igre još traju…,
još se prekapaju grobovi i jame
u kojim´ kosti već stoljeće leže,
mi šutimo za praznim stolom
a otrov šutnje redom nas kosi,
žrtve bez imena, leševe svježe
ubojica bez glasa
na oltar domovine nosi.
Šutnja će Hrvatsku doći glave.
Bez jauka i kletve
zemlja živih mrtvaca i ugaslih nada
iz poderana oblaka ponosa i slave
u crni bezdan pada.
Iz zbirke “STOPE U PIJESKU VREMENA”
Referirajući se na slavensku narodnu izreku: “Ne može, prije zore svanuti”, i/ili kinesku narodnu izreku: “Tko zna ne govori, tko govori ne zna”; moj komentar je sljedeća parafraza:
Kada Hrvatska šutnja prođe, kroz svoje proljeće i ljeto, dakle, kad uđe u svoju jesen i u njoj, u cijelosti sazrije, tada će – hrvatska šutljiva glava, doći glave – hrvatske šutnje.