piše: Milan Rajšić
Piti vlastitu kavu putujući po Italiji je pravi mali grijeh. Činim to rijetko i u iznimnim prilikama.
Jutros je jedna takva jer sam se probudio jako, jako rano, sve uredno pospremao i povezao na biciklu, pa se odlučio još kratko, kako Drago Mlinarec kaže, razgovarati s morem. Jonskim.
Oproštajni razgovor. Danima smo bili skupa “…tu se svršavao moj dan, noći naše, jutra sva. Ovo more zna.”
Plinsko kuhalo brzo zagrije vodu, a kava je luksemburška instant.
A more se za razliku od proteklih dana, nešto ušutjelo i umirilo.
Osjeti i ono da i veliki i beskonačni imaju svoj kraj.
Na horizontu se vide obrisi Sicilije, a u izmaglici se naziru snjegovi Etne, najvišeg i još k tomu, živoga europskog vulkana.
Sad mu samo preostaje da čeka nekog novog prolaznika, na biciklu ili pješice.
Prolazim kroz posljednja mjesta u kojima su nazivi ulica i institucija pisani na italijanskoj latinici i grčkom alfabetu.
Naselja u kojima živi grčka manjina.
Tisuću godina stari pokazatelji suživota i tolerancije, dviju velikih civilizacija i kultura.
More Jonsko osjeti da mu se nakon sedamsto kilometara bliži kraj i da je satjerano u tjesnac, u jedan uski kanal, između kalabrijskog kopna i sicilijanskog otoka.
Izmedju Mafia i ‘Ndranghetha.
Što je lupalo i hukalo, lupalo je i hukalo je. Nema više mora Jonskog.
Na kraju mora novo more, na kraju puta novi put.
Reggio Calabria je glavni grad ovoga dijela svijeta, koji je više afrički nego europski.
Kaotičan kao i cijeli jug Italije. Amerika ima svoj divlji Zapad, a Europa svoj divlji Jug.
Gradom dominira nekoliko kilometara dugačka pješačka ulica, a paralelno uz nju i isto toliko dugačko prekrasno šetalište uz more. Sve upakirano u bujnu vegetaciju, drvorede palmi i ostatke nekih sretnih bogatih vremena kad je ova mirna prirodna luka život značila.
Promet je živ i kaotičan. Svatko vozi kako mu odgovara.
Ipak je ovo jug i ipak je ovo bliže Tripoliju nego Berlinu.
Nakon Adriatica i Jonica, na red je dosla Tirrenica.
Narednih skoro tisuću i pol kilometara vozit ću se uz obalu Tirenskog mora.
Pijem kavu, ovaj put u baru i nakon šest dana pitam Google, kojim mi je putem ići, a on bez imalo ljudskosti i hladno kao mašina izbaci: “…uspon 1358 metara, spust 1224 metra, pedeset kilometara u pravcu sjevera…”.
Ne misli taj nečovječni Google na moje srce.
Pa ja sam se došao voziti uz more, a ne u švicarske Alpe. Novi pokušaj, nova varijanta.
Isti rezultat.
Hladan znoj na vrelom suncu.
Zaustavite Reuters!
Zaustavite Google!
Prvih pedesetak kilometara još i ide kako tako, a onda…
Počinje mi bivati jasno zašto je to Tirrenica.
U slobodnom prijevodu s njemačkog, moglo bi to i značiti: Mučiti se kao životinja.
Ciao