ZIMA U VLISSINGENU
piše: Božica Jelušić
Vlissingen/ Početkom prosinca grad je osvanuo u rijetkom, brzotopivom snijegu. Rastrgane krpe ostale su uz obalu: Ribareva žena drži na prsima bijeli plaštron,a vitez de Ruyters ogrnuo se moher-šalom, kao za tajni ljubavni sastanak. More je apsolutno predivno, no vjetar brije kao po zapovijedi, u oštrim naletima. Tanka kozica u podočnjaku puca mi od studeni, brideci poput zareza nožem.
Gledam u vodu, nalik na uzbibana leđa mitske nemani, koja se sporo približava obali, odlučna progutati sve što se nađe na putu. Ali boja vode poriče zimsku glad i zloćudnost. Usred sivila, proključa nježno i prozračno zelenilo, kao sirutka i jabučni sok, pa se proširi po cijeloj površini, prpošno, ljuskasto, pjenasto, umivajući tamno obalno kamenje. Ako postoji glasovir u dubini, sada na njemu netko prebire akorde ZA ELIZU i taj glazbeni vrtlog izvana čipka čaroliju …