piše: Milan Rajšić
Poslije Napulja, uživam vozeći se uz stotine kilometara obale Tirenskog mora i nepregledne pješčane plaže.
Uz puno muke, pronalazim jednu koja nije komercijalna i pripada udruženju Ljubitelja mora. Doček kao kod svojih. Kuha se, peče se, pije se.
U sumrak brojna fotografiranja svježe vjenčanih, upravo krštenih, trudnice u 42. tjednu…
A kad se svi raziđu, ribolov. Do ponoći buljimo u zelenu svjetiljku na vrhu štapa ili osluškujemo umilni zvuk Campanule.
Rezultat ribolova mizeran. Četiri muškarca, dvije ribice. Ali zato brojimo četiri boce vina bijelog, crvenog ili Proseco.
Praznih, podrazumijeva se.
Prostor kroz koji putujem, prepun je stoke. Crne bivolice, nimalo ljubaznog izgleda, daju još uvijek bijelo mlijeko, od kojega se pravi ukusni blagi Mozzarella sir.
Nekoliko komadica paradajza, par kapi maslinovog ulja i sol. Čovjek ne zna koliko je dosta.
Tuneli su vječna mora biciklista. Sasvim svejedno idu li blago uzbrdo, nizbrdo ili po ravnu, bili kratki ili dugi, osvijetljeni a najčešće neosvjetljeni, dobre ili loše ventilacije.
Uvijek nakon prolaska kroz tunel, biciklista je sretan čovjek.
Kampova najprije nema, pa ima al’ su zatvoreni, pa ih ima i otvorenih, a onda kad vlasnik saopći ponosnu cijenu od 18 euro za noć, prođe čovjeka volja i za spavanjem.
Za usporedbu, automobil i kamp prikolica s dvije osobe, placaju samo 24 eura.
Ima i svijetlih primjera.
Dvije noći dok je sa mnom putovao Vlatko, plaćali smo simboličnih pet euro za noć.
Vlasnik jednog od kampova, videći me s biciklom i čuvši priču o “Trieste – Genova, via Kalabrien” , ne naplaćuje mi ništa za noćenje i još me vodi na pzzu u svoju piceriju.
A pizza s krumpirom!?, kapulom i puno puno oraha!!!??? posuto na kraju pečenja.
Svi putevi vode za Rim.
Posljednjih 100 kilometara prije Vječnog grada je plodna ravnica.
Via Apia je put dugačak 540 kilometara, koji je povezivao Rim i luku Brindiz, na jugu Jadrana, još prije par tisuća godina.
Via Lithorale ide paralelno, s Via Apia kroz prekrasne sume primorskog bora (Pinus maritima), a njegova krošnja liči na otvoreni kišobran Mary Poppins u “Moje pjesme moji snovi”.
Najlijepše je bilo voziti se po Via Lungomare.
Cesta ide po sredini široke pješčane dine.
Na jednoj strani šume bora i lagune prepune ptica, a na drugoj široka i stotinu kilometara dugačka pješčana plaža.
Na redu su provincije Latium i Roma.
Sjeverno od Rima, blago je brežuljkasto.
Zlatno žuta polja žita posvuda, a spustaju se sve do pješčanih dina i mora.
Neka već pokošena, a druga spremna za žetvu.
Cijelu prekrasnu sliku upotpunjuju kišobrani borova i elegantna kao svijeća uspravna stabla čempresa.
Užitak za oči, za dušu.
…
Zlatno žuta polja žita posvuda, a spustaju se sve do pješčanih dina i mora…
Tako sam jučer pisao, a da nisam znao gdje sam.
Cijeli prošli dan sam se vozio kroz mali raj na zemlji, a da nisam ni znao da sam u Toskani, najlijepšoj i najskladnijoj provinciji u Italiji.
Zelene šume primorskih borova, čempresa, eukaliptusa.
Pa, zlatno žuta polja žitarica ili pokošenog sijena.
Pa, geometrijski pravilno posađeni milijuni maslinovih stabala.
Elegantne, ne moderne i prebogate kuće, u svim nijansama oker.
Poneki skladan i ukusno izgrađen ljetnikovac.
Dvjesto kilometara uredne, održavane pješčane plaže, s tisućama luksuznih hotela i tisućama modernih restorana. Barove i ne brojim.
Sklad visi u zraku, na vodi, na zemlji.
Horizontale znaju kada trebaju postati vertikale, a vertikale ne idu previše u visinu, kako ne bi zasmetale horizontalama.
Toskana je zemlja sklada.
U Pisa, krivi toranj još uvijek dobrano iskrivljen.
Milijuni turista, gužve nesnosne, konzumentski duh vlada.
Nastavljam dalje, još mi je samo komadić puta preostao.
Obala posljednjih kilometara Toskane, vezana je i za kompozitora Verdi, koji je tu jedno vrijeme živio i stvarao.
Sve je to danas, diskretni šarm buržoazije.
Jednako je i u Carrara, gdje se sve vrti oko kipova, spomenika, palača, dvoraca…
Na ulazu tabla na kojoj piše: “Carrara svjetski glavni grad mramora”.
U brdima Alpi Apuane, desetak kilometara udaljenim od obale, čuju se eksplozije, diže se prašina, čuje se huka teških mašina.
U luci, tisuće kontainera natovareno skupocijenom robom, čeka da krene u bijeli svijet.
Najljubaznije se obratim svome Googl: “Molim Vas lijepo, kako mi je biciklom najkraće, najbrže i najlakše, stići od La Spezia do Genove? Hvala unaprijed.”
Odgovor pravi googlovski: “…1270 metara uzbrdo, 1270 metara nizbrdo i nakon 130 kilometara ste na cilju.”
“Ali cijenjeni Google, ja nisam mislio na Geneve!”
” Cijenjeni g. M., da ste mislili na Geneve, trebali bi uz brdo 2890 metara. Razlika je izmedju O i E, dosta značajna.”
“Ali ja sam umorni sedamdesetgodišnjak i neću preživjeti još i ovo.”
“Uzmite ili ostavite. To Vam je jedini put između ta dva grada.
Ako ste umorni od bicikliranja, možete plivati.
Samo 94 kilometra i nema uspona i spustova.”
I evo, već se drugi dan vitlam “po šumama i gorama” provincije Piemont Liguria.
Na početku puta je lijepo pisalo: ” Obavezne zimske gume, između 15. novembra i 15. aprila!”
Brda i zima na mediteranski nacin.
Cestom Aurelia (negdje sam procitao da su ovuda isli i Hanibalovi kartagenski slonovi, pa jedan slon manje ili više, neće značiti nista posebno za slavnu povijest ovoga puta), odmakao sam se od Rima, više od 500 kilometara i stigao do cilja, Genove (sa “o” molim lijepo)
Od Trsta do Genove (sa “o” molim lijepo) via Apuglien i Calabrien.
Trideset i jedan dan i preko 3000 kilometara.
A mogao sam lijepo poprečke i za pet dana fertig, kaz’li bi moji Baranjci.
Stigao sam i do četvrtog mora na putu.
Bolji sam i od “kolindina tri mora” (a tko od nje, nije bolji ?), ali more vidim samo iz pticje perspektive i svakih tridesetak kilometara pokvasim umorne noge.
Prostor kroz koji putujem i ponekad zagazim u more, se zove i Riviera. Tu su pocetci turizma na moru i sve vristi od prekrasnih bogatih vila i parkova.
Opatijska rivijera je najsličnija obali Mare Ligure, ali kao džepno izdanje.
U Genovi (“o !”), mediteransko, lučko, turističko, umjetnički, bankarski ugodjaj.
Turista je milijun, što zbog Kolumba, koji je u Genovi rođen, što zbog prekrasne replike broda s kojim je doplovio do Amerike (i natrag!), što zbog Nikole Paganinia, virtuoza na violini, a rodom iz grada na Ligurskom moru, što zbog filma i glumca Vittoria Gasmana, rodjenog Genovezana.
A banke? Prva banka na svijetu, izmišljena je i ostvarena u vrijeme Genoveške Republike, još u 15. stoljeću.
Da se lovu znalo “praviti” i da se sa lovom zna i danas, dokazuje i besprijekorni izgled grada.
Turisti stoje satima u redovima
i zbog Akvarijuma, jednog od najvećih u Evropi.
Dalje ne idem.
Sanremo i Cvijetna riviera su već viđeni, a planiram tamo još jednom u sklopu putovanja po francuskoj Rivieri.
Nostalgično sjedim, pijem kavu, prisjećam se kako sam sa sinom putovao od Pise, preko Cinque Terra, Genove, Sanrema, pa biciklom u brda Monte Ceppo, sa probušenom gumom natrag do mora, sljedećeg dana do Monaka, pa u kockarnicu…
Sjećam se najboljeg pesto, koji smo kupili kod bakice u crno obučene i maramom na glavi, sjećam se tanga u kampu na granici sa francuskom, prvog jedenja morskih ježinaca skupa s prodavačima limuna u Mentonu…
Lijepa, prelijepa sjećanja.
Ali…
Uvijek ima neki ali…
Ali, tih dana prije više od dvadeset godina, niti jednom mediju u Republici Hrvatskoj, nisu bile dovoljno dobre moje napisane riječi i rečenice.
Hvala Sonja, hvala Zvonimire, hvala i drugima koje neću imenovati, jer su moje putopise objavljivali pod pseudonimom.
Putovanje “Quatro Mare” je završeno.
Živjelo more Španjolsko, Portugalsko, Francusko…
Ciao