piše: Milan Rajšić
Aleksandriji ni kraja ni konca. Petmilionski grad se smjestio izmedju bogate delte Nila na istoku, na jugu ogromnog jezera koje je još Ptolomej izgradio, kako bi gradu obezbedio pitku vodu, pustinje saharske koja se proteže sve do Atlantika i na sjeveru Mediteranskog mora. Stotinu kilometara od… do.
Vozimo se i vozimo i gradu je kraj, ali onda započinje stotinu kilometara, novoga modernog naselja za turiste. Stotine tisuća zgrada, neke završene, neke u gradnji, neke isplanirane, iskolčene.
Zelenilo posađeno, zalijevanje kap po kap. Radi se punom parom. Stvara se nova Hurgada ili Sharm.
Da se ovdje ozbiljno misli, svjedoci i Mc Donalds, koji je već otvorio prve dućane. Oni uvijek namirišu lovu.
Za nekoliko godina će nas unuci povesti na ljetovanje u Egipat ili barem poslati instagram s lijepog plavog Sredozemlja: Pozdravi iz Al-Alamain!
Pozdrav iz Sidi Abd al-Rahman!
Hurgada i Crveno more je demode!
Živio Mediteran!
Najfascinantnija je od svega, auto cesta.
Dvanaest traka ima ova monstrumska cesta, kakvu nisam vidio ni u futurističkim filmovima. Dvanaest traka!
Ima se moze se? Nema se glumi se!
S jedne strane plavo more, a s druge nasadi smokve. Idem dalje na zapad. Arapski zapad. Svatko ima svoj jug i svoj sjever, svoj istok i zapad.
Koliko li će traka imati ova cesta kojom se sada vozim, kada i Libija postane turistička destinacija?
Ili možda u toj dalekoj, dalekoj budućnosti, ceste neće imati smisla?
Vozit će se možda, djeca djece, naše djece, dronovima i drugim čudesima.
Za sada je promet u pravcu zapada prema libijskoj granici, skroman.
Odande nitko ne dolazi, tamo nitko ne ide.
Žitelji rijetkih malih naselja u pustinji, najčešće libijskog porijekla ili prastanovnici Sahare Berberi, ionako svoje rođake posjećuju ilegalno, preko zelene, točnije pješčane granice.
Bliže im je i manje komplicirano.
Marsa Matruh je posljednji veliki grad i pažnje vrijedno mjesto. Ovdje je ljeti omiljeno ljetovalište Egipćana, a ovdje u nekadašnjoj Amoniji, je nekada davno, dan, dva, odmarao i Aleksandar, junak mog djetinjstva.
Nakon što je izgradio Aleksandriju, a napravio je to u manje od godinu dana, ostavio je Ptolomeja da upravlja gradom, pa krenuo na put od još osamsto kilometara u saharsku pustinju, a sve kako bi čuo od proroka iz Siwe, što mu je dalje činiti.
Na egipatskoj Rivijeri, u nekadašnjem Paratoniu, zabavljali su se i voljeli, Kleopatra i Marko Antonije i jedna od plaža s finim bijelim pijeskom danas se zove Kleopatrina plaža.
Na drugom kraju, više kilometara dugog zaljeva, se u pauzama osvajanja sjeverne Afrike osvježavao i brčkao njemacki feldmaršal Rommel, poznat i kao Pustinjska lisica za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Podrazumijeva se da se ova plaža zove po njemu, a u gradu, iz koga je vodio sve vojne akcije, nalazi se danas i muzej koji podsjeća na te dane.
Nekada je more oko Marsa Matrah, bilo bogato morskim spužvama. Ronilo se na dah do osamdeset metara duboko, a onda došle primitivne naprave za ronjenje i s njima brojni smrtni slučajevi. Vlastima nije drugo ništa preostalo, nego da zabrane izronjavanje spužvi za sva vremena.
Ribe, lignje i skoljke, se i dalje izlovljavaju. Pravo bogatstvo u ponudi. Pravi ukusi za nepce.
Nakon kaotičnog, na momente horor života u delti rijeke Nil, gdje se na prostoru, koji liči na trokut i čija je hipotenuza dugačka 300 kilometara, a katete 200, smjestilo blizo stotinu milijuna ljudi u borbi za golu egzistenciju, ovdje, na kraju egipatskog svijeta, prava je mala oaza mira i uživanja.