piše: Milan Rajšić
Film “Milan sam među Arapima”, uspješno završen. Scenarij djelomice izmijenjen, ovisno o prilikama na terenu. Snimanje završeno, rez i montaža u tijeku.
Mjesto radnje je bio Sueski kanal, delta Nila, najduže rijeke na svijetu, obala Mediteranskog mora i na kraju oaza Siwa u Sahari.
Kako naslov filma i kaže, osim Arapa i nesto Berbera, Milan je bio sam od “naših”.
Vrijeme bilo sunčano, toplo i s ledenim noćima i jutrima, posebice u pustinji, gdje je puhao hladan i snažan vjetar.
Za potrebe filma “Milan među ‘svojima'”, preselio sam se skoro tisuću kilometara na zapad.
Sunce prži, temperatura se popela na trideset stupnjeva Celzijusovih, noću se spava pod plahtom, danju šeće u majici bez rukava i bez čarapa. Na sreću, puše ugodan vjetar, koji osvježenje znači.
Mjesto radnje se smjestilo između golih brda Sinaja i plaže Crvenog mora, pokrivene crvenim pijeskom, podrazumijeva se.
Ovdje su, osim Milana, domaći Beduini, drugi brojni Arapi pristigli iz egipatskog glavnog grada i par tisuća “nasih”.
Tko je tko, prepoznaje se na prvi pogled.
Prastanovnici Sinajskog poluotoka, Beduini, obučeni od glave do pete, jednako žene i muškarci. Žene u crnim, a muškarci u bijelim haljama. Kod muškadije još i obvezna Arafat marama na glavi.
Arapi, pridošli iz grada, oblaće se kao u Europi, a kod žena je pravi miš-maš. Marame na glavi su ovdje prava rijetkost. Nema čega nema.
“Naši”, i žensko i muško, razgolitilo se da ne može više. Vrućih hlačica, kratkih suknjica, golih stražnjica iliti guza, grudnjaka iz kojih ispadaju grudi iliti sise, golih dlakavih prsa i golih dlakavih nogu.
A noga lijeva, sijeva, sijeva…
Ne zna se tko je tu glavni glumac, a tko statist. Većina glumaca i statista mlađa od četrdeset, a zaluta i poneki Milan.
Pa, još kad se u scenu doda nekoliko stotina obučenih u crna gumena odijela, s dihalicama na glavi, perajama na nogama, utezima oko pojasa i ogromnim metalnim bocama na leđima, ne zna čovjek gdje je.
A zna se. Na sjeveru je Izrael, na zapadu Sinaj, na jugu Sharm, a na istoku preko mora, ni manje ni više nego, Saudijska Arabija. Usred toga svega, nekadašnja beduinska oaza Dahab, početkom sedamdesetih utočiste druge generacije Hipija, a danas oaza New Age generacije i bogatijih Arapa.
U Zlatu (dahab u arapskom jeziku znači zlato), ugodno uprkos milijun puta većoj konzum ponudi nego prije 25 godina. Desetak kilometara obale pruža užitak svima zalutalima u Zlato.
Traži se ležaj više, a ležaji većinom skromnijeg nivoa, naslijeđeni od bivših stanovnika Djece cvijeća.
Ne znam roniti, a i pomalo se plašim, kupanje i plivanje mi baš nisu neka strast, s onim zmajevima, deltama, platnima i krpama, ne bih ni mrtav od zemlje.
Scenarij za novi šestodnevni film je napisan kao iz rukava: ruke na stražnjicu pa kilometre u jednom, a onda u drugom pravcu.
Sve s pogledom na Meku i Medinu (ne vide se, ali zašto čovjek ima maštu?).
Kad se noge umore, u čajdžinicu i navečer u jedan od brojnih izuzetno jeftinih restorana.
Sada jedem samo jedanput u danu, jedem samo ribu i samo se ubijem od jela.
Scenarij za film je, dok si dlan o dlan, gotov.
Tko će to izdrzati još šest dana.
Kad će mi puknuti traka?
O ratu u Europi nitko ovdje nema pojma. Ljudi su sretni, da se o njima ne govori i ne piše. Dosta je njima, zla i siromaštva njihovog.
Dobar dio radnji nosi natpise na ruskom jeziku i dosta se čuje ruski ili ukrajinski. Vrag će ga znati. Jezici različiti, a boja i miris novca jednaki, posvuda u svijetu.
U Dahabu je začuđujuće i ne tipično čisto. Čisti se, pere se, ne baca se otpad, gradi se ukusno i simpatično.
Krajem osamdesetih je i ovdje bilo terorističkih napada. Kontrole za ulazak u grad i na Sinaj, brojne su i učestale. Dosadno je to i ponekad naporno, ali bolje je deset puta vaditi dokumente i izlaziti iz autobusa, nego jednom letjeti u nebo.