Posvećeno akademiku prof.dr. Pavlu Fukareku, prof.dr. Čedomiru Burlici, Miroslavu Matoševiću, Ivici Kelavi, Branku Sajfertu.
piše: Milan Rajšić
Godina je 1972. Sumorno vrijeme u našim krajevima. Ponešto zbog toga što sam, ne upisavši se na Građevinski fakultet u Beogradu, bio prisiljen s dvadeset nepunih, dijeliti isti krov s mojim roditeljima i sestrom, izazivajući bijes moga oca, ustajući dosta kasno, a dolazeći kući jako, jako rano.
Ponešto i zbog toga što se planinari iz Hrvatske, nakon Maspoka, nisu osjećali najugodnije u planinarskim domovima širom Jugoslavije. Na vlastitoj sam koži osjetio netrpeljivost prema Hrvatima, a da nitko nije ni pomislio da sam možda Srbin iz Hrvatske.
Legenda osječkog planinarstva, Miroslav Matošević, nas je mlade tih dana kao na traci slao širom poznatog planinarskog svijeta: Gorski Kotar, Samoborsko gorje, Pohorje… Želja mu je bila da što manje stradamo u nastalom vakumu.
Na red je početkom ljeta došla i planina Prenj, o kojoj osim nekoliko Nazorovih stihova, nismo znali ništa, pa ni točno mjesto gdje se nalazi.
Ico (Ilija Danilović još i danas vrhunski veslač i seniorski svjetski prvak), Keli (Ivica Kelava čovjek koji je morao svoj rodni kraj u Sinjskom polju zamijeniti ravnom Slavonijom) i moja malenkost, nakon nekoliko dana planiranja i dogovaranja, a pod dirigentskom palicom čika Mire, odlazimo vlakom preko Sarajeva do Konjica.
Kod Mehe brice uzimamo ključ i polako kroz selo Bijela do legendarnog Skoka. Slijede tri sata mukotrpnog uspona i dom na Jezercu u sjeni Tarasa. Narednih dana jurcamo sa Zelene Glave na Otis, pa na Osobac, Sivadije… Ico ima veslačke obaveze u osječkom Iktusu, a Keli i ja ni obaveze ni pameti. Pravac – Mostar. Odmor na Rujištu s lijepim pogledom na mostarsko polje i Velež. Pri silasku se srećemo s ludim patentom. Mladi inžinjer mostarskog Sokola, tvornice aviona (i to smo imali), koji je na Prenj došao biciklom, reže jednu omanju bukvu, veže je užetom za biciklu a onda prilikom dugog i strmog spusta s planine, nagazi na drvo koje počne strugati po zemlji i kočiti. Podižući oblake prašine.
U Šantićevom gradu pravimo prvu grešku odlučivši spavati nedaleko od Starog mosta ali i nedaleko od Neretve. U neko doba noći se probudimo poplavljeni od nadošle rijeke. Sljedeći dan sušimo krpice i kupamo se u besprijekorno čistoj, brzoj i ledenoj rijeci. Slijedi greška broj dva: preplivavamo rijeku i penjemo se na stijene na desnoj obali. Par trenutaka kasnije pojavljuju se lokalni mangupi i lijepo nas zamole da skočimo u vodu ili će se oni za to pobrinuti. Ja imam sreće da sam na stijeni visokoj četiri metra. Keli se junačio i popeo na osam. Oči pune straha i suza. Hop! Prvi i jedini put u životu. Hvala, dosta je!
Narednih dana vučemo se Hercegovinom i malo, malo, pa nas hapse na par sati, pa nakon provjere puštaju. Misle da smo mi… Bugojanska grupa Fenix. Ovdje imate na raspolaganju pridjeve domoljubni, paravojni, teroristički, diverzantski, herojski… pa prema osobnom uvjerenju i nazoru, dopunite rečenicu.
Nakon Skoka, skakanja u Neretvu, vojske s dugim cijevima, osjećamo se, izašavši i iz vlaka u Osijeku, kao Fenix.