Emilija Herceg
Ti zvuci uličnog svirača harmonike,
poznati, povjerljivi
ali ja ih se sjetiti ne mogu.
Koliko je vremena prošlo
koliko će još i proći
prije nego li ih opet čujem?
Zvuci glazbe ….sad već malo dalje
opet me nose
ritam toliko “poznat” budi u meni osjećaje neke
a ja se ni refrena točno sjetiti ne mogu!
Tuga u duši
priziva godine prošle,
mozak grčevito rovari …film …glazba nekog domaćeg filma starog?
Opet ti zvuci
plešu mi u duši
oduzimaju sve u meni.
Čekajući vlak dozvoljavam vjetru da mi kosu mrsi
gledam poznata lica
i ne osjećam ništa … ništa.
Misli mi se mute
opet ta glazba nepoznatog uličnog svirača
poznata …a ja sjetiti se ne mogu.
Koliko je vremena prošlo
koliko će još proći, pitam se ponovo.
Vlak stiže i ja ulazim …
ulazim u još jedan odjel svog života
a povratne karte za mjesto stare glazbe nema …
Subscribe
0 Comments