“Ljubav je jedina stvar koja se množi kada se dijeli.”
Sjećanje potaknuto i djelomice nastalo u obliku komentara nakon nedavne TV emisije “U svom filmu” u kojoj je gost bio književnik Enes Kišević.
piše: Marija Šarić
Hladne pločice dominiraju starim hotelom istarskoga zaleđa. Grozničavo pokušavam ugurati topline u taj prizor. Dobro raspoloženih turista ovdje nema.
Hladna je zima 1991. Seko, gdje si? Bojim se.
Ta je jesen već mirisala drukčije. Tjeskobno je preuzela svoju kalendarsku dužnost. Izgubila prepoznatljivu eleganciju.
Noći smo provodili u podrumu. Ranjavali su moj Osijek. Sirene i granate su se smjenjivale u taktu. Kao uhodani plesni par kojemu se ne potkradaju pogreške. Brinula sam se za tatu. Hoće li se vratiti živ?
Mama je odlazila na posao u tvornicu čokolade i bombona. Tramvajem kojega su nerijetko zasipale granate i snajperski metci. Da, i čokolade su prkosile ratu i neumoljivo napuštale osječke proizvodne trake. Stizale su i jačale moral vojnicima koji su branili naš grad. Tako i mome tati. Inatilo se, voljelo se!
Obruč oko grada se stezao. Zvuk telefona miješa se s mrakom i fijukom granata. Kratak razgovor. Mama i tata brzo grabe već pripremljeni kovčeg i nas dvije za ruke. Inače pitomim putom do školske zgrade sada hitamo žurnim korakom. Držimo se zidova i pokušavamo biti neprimjetni.
Na dogovorenom mjestu čeka nas autobus. Noćna evakuacija malobrojne preostale djece iz grada Osijeka i okolice. Svi smo stali u tri autobusa. Ne znamo gdje da sjednemo. Sa svojih jedanaest godina nisam mnogo putovala. Bez roditelja još nikada. Ne snalazim se. Miris baruta koji dopire s ulice i jasan strah od smrti pomažu nam da pronađemo dva sjedala. Osvrćem se kroz prozor. Tražim mamu i tatu. Eno ih pod krošnjom jednoga stabla. Ne guraju se pred autobusom. Dostojanstveni su. Znam, to je njihova poruka.
Tata ostaje braniti grad, mama ima radnu obvezu. Pogledom nam pokušavaju uliti snagu dok im ruke mašu autobusu koji se gubi u daljini. Njihov hrabri osmijeh i dostojanstvo uramljujem u svoje sjećanje.
Teško mi je bez roditelja. Snalazimo se. Veseli me svaki poziv s recepcije i njihov glas s druge strane telefonske žice. Rutina se nevoljko odlučuje da nam olakša. Ali zato, dobri ljudi.
Tih nas je dana posjetio književnik Enes Kišević. Glavom mi se vrzmaju mnoge misli. Ipak, njegov je dolazak na nekoliko trenutaka zaustavio vrijeme, odagnao nemir. Svakom je djetetu utisnuo maleno papirnato crveno srce na kojemu su rukom ispisane stajale riječi:
“Ljubav je jedina stvar koja se množi kada se dijeli!”
Crveni papirić sam izgubila, ali sjećanje na podršku nikada.