piše: Kitana Žižić
Vraćanje u prošlost, prizivanje sjećanja na nekadašnje dane ni kod koga nije nikakvo čudo. Sklonost je to koju mnogi imaju, potreba koja ponekad razvedri tamu kad se nadvije nad nekom današnjom nelagodnom situacijom, drukčijem poimanju prihvatljivog ponašanja, vrijednosnim sustavom izvrnutim naglavačke kao „miševi i mačke“ uvaženog Luke Paljetka.
Bliži se podne jednog kasnog jesenjeg dana. Ugodno je prohladno, sunce se primiče zenitu, a ispred zgrade nasuprot našoj na hvarskom trgu okupilo se mnoštvo svijeta. Najviše je žena s malom djecom. Starija su u školi na vrhu blage padine u Krῑžȁ, manja u vrtiću, muškarci za nekim svojim poslom. Bilo je to vrijeme kad žene uglavnom nisu bile zaposlene osim u cjelodnevnom kućnom angažmanu. Moja majka je rijetko izlazila iz kuće, ni dan danas nisam uspjela razlog dokučiti. Da sam bila pametnija a ne samo nedozrelo dijete, da sam barem slutila kako se nešto možda krije iza toga… Ali nisam, danas sam tužna zbog toga. Do njene prerane smrti ipak je bilo vremena razgovarati s njom, kao najstarija kći trebala sam. I to sam propustila, ako je to uopće bilo prihvatljivo u takvoj sredini, u malom otočkom mjestu, u godinama koje su još uvijek pamtile rat, gubitke, odvojenost od mnogih „naprednosti“ u sretnijem i razvijenijem dijelu svijeta.
Jedan od tih noviteta, tada još uvijek s ljudskim licem, upravo se otvarao na forskoj Pjaci.
I baš tog dana iz nekog valjanog razloga, pretpostavljam, jer voljela sam školu, bila sam kod kuće i svjedočila zanimljivoj zgodi. S prozora sam uživala u pogledu na Mandrȁć i terasu Kazališta, povremeno promatrajući lelujanje svjetine ispred sjevernog dijela zgrade koja udomljuje prvo pučko kazalište u Evropi i Arsenal još iz vremena Venecije. Tada je u prostoru Arsenala bila velika kino – dvorana u kojoj se rodila moja ljubav prema filmu. Kad smo promijenili prebivalište doselivši u Split, sva su mi kina, čak i najveće Central, djelovala kao prčvarnice u odnosu na ono hvarsko.
No, vratimo se zgodi koja je prerasla u anegdotu i dugo se prepričavala.
Uskoro je zasvirala pleh muzika u čast otvaranja velikog dućana kojeg su nazivali samoposlugom. Za sve nas nešto novo, nepoznato i stoga s tolikim nestrpljenjem iščekivano. Zrake sunca zaplesale su po glazbenim instrumentima, bubnjevi su energičnim udarcima usmjeravali ritam, kad je glazba stišavanjem označila skori početak otvaranja, ulazna vrata su se širom raskrilila nakon što je mjesni uglednik prerezao vrpcu.
Ljudi su nagrnuli u širokom luku koliko su im vrata dozvoljavala. Zapazila sam i majčinu tetku Dominu uvijek elegantnu usprkos siromaštvu. Imala je mali boršȋn u jednoj ruci, u drugoj cȅker za spizu. Friško frizirana, jer Bože moj, prilika je svečana a ona se osim toga druži s pripadnicima ugledne obitelji Božić. Nije prošlo ni pet minuta, vidjeh kako izlazi na druga vrata. Po lamatanju rukama učinilo mi se da ju je nešto uzrujalo. Pratila sam je pogledom sve do ulaza u naš portun. Nije otišla u svoj stan nego je došla k nama sva zajapurena od pravedničkog bijesa, koji je svu njenu krv preselio u obraze:
„Zora, imoš li cȍ šȍldi u kalcȅti? Znon da si šparenjôza a meni sad triba sve co imoš.“
„Ca ti se dogodilo? Evo odmah, evo ti sve somo da vãzmen.“
Uzela je dinare, stavila u novčanik sad vidno podebljan te se vratila u samoposlugu. Rekla je da će odmah potražiti Barčota, znala je da samo on može bit poslovođa i dobro mu natrljati nos. Može ga bit sram. Nije nam ništa više rekla, jer se željela što prije vratiti zbog one poznate: „Gvožđe se kuje dok je vruće.“ Ako je prođe ljutnja izgubit će na vjerodostojnosti.
Poslije nam je prepričala kako je ljutita stala ispred njega, Barčota, otvorila takujȋn pun pȉnezih i pitala može li joj garantirat da joj nitko neće ukrast šolde, a ako ipak ukrade njenu pozamašnu ušteđevinu, tko će joj to vratiti. I kako je mogao uopće pretpostavit da bi itko od Hvarana išta uzeo bez da plati. To je bila takva nadnaravna, nehumana, nezamisliva uvreda koju nije mogla progutati, ne samo zbog sebe. Naime, čim je ušla u dućan tražili su od nje (kao i od svih drugih) da odlože svoje torbice i kese za spizu na za to predviđeno mjesto.
Dugo nakon toga takva se praksa u Hvaru nije udomaćila.
MANJE POZNATE RIJEČI:
1. Krῑžȁ, ž mn predio oko franjevačkog samostana u Hvaru;
2. Mandrȁč zaštićena lučica za brodice;
3. Boršȋn ženska ručna torbica;
4. Cȍ što (upitna i samostalna zamjenica);
5. Šȍldi novci;
6. Kalcȅta ženska čarapa;
7. Šparenjôza štedljiva;
8. Vazêt, vazêst uzeti;
9. Takujiȋn novčanik;
10. Pȉnezi novac