tekst: Kitana Žižić
“Od kolijevke pa do groba,” najljepše je doba svjesnog djetinjstva i ranog djevojaštva. Oćuti, mirisi i okusi najranijeg doba ostaju u nama duboko u samom izvorištu bića.
„Samo zato što genitalije još drijemaju, dok je mozak već potpuno žustar, djetinjstvo je ono vrijeme nevinosti i sreće, nebeskoga života; nestali raj za kojim čeznemo ostatak života.“ *
Danas, tj. baš sada i ovdje u vremenu i prostoru gdje jedino uvijek živimo, ni ne osvijestimo trenutak koji učas prođe i postane prošlost. Stareći sve se više osvrćemo na protekle dane u kojima je ostao zapleten čitav spektar vedrih boja s početka proljeća i toplih s dolaskom ljeta.
Dokoljenke čežnjom dozivam jer su moja prva tjelesna ljubav. Ne znam da li se danas uopće nose. Nije poanta u tome da smo ih nosile u svim bojama te usprkos neimaštini usklađivale ih, ili barem pokušavale, s ostalim odjevnim predmetima. Kakav je to bio osjećaj pirkanja vjetra po našim bedrima i neposrednog dodira sa zrakom, skoro osjećaj golotinje, u to vrijeme još nepoznat, kasnije prepoznat kao retrospektivno ugodan. To što smo sestra i ja među zadnjima imale dozvolu oprostiti se s hulahopkama, samo je snagu naših osjeta ugode podizalo na višu razinu.
Kasniji osjećaj prvog obuvanja najlonki kao znak da smo dosegle određeni stupanj rane zrelosti, još nepriznate Zakonom, već običajnim pravom s rastom hormona, ni najmanje ne konkurira obuvanju dokoljenica. Ali uz te svilene čarape s halterom vezano je nešto drugo, zbog čega su se urezale u moje sjećanje kao ugodna avantura, pomalo granična s ludošću. Ne opasna ali ne baš ni pametna. Vrckava Lidija ponudila se našu ekipu jedne nedjelje odvesti do Markove špilje, koja se nalazi na krajnjem sjeverozapadnom dijelu otoka Hvara oko 3,5 km udaljena od istoimenog grada.
„Poznaje put, već je bila, prohodan je, priroda divna, pogled nenadmašan.“
I baš te nedjelje odlučile smo proslaviti ranu zrelost svilenim čarapama s halterima i svečano se odjenule. Čak i ja, često u hlačama, našla sam za prikladno probati novu laganu haljinu.
Krenule smo izjutra raspoložene i vesele kakve smo uvijek i bile. Lidija nas je nasmijavala doskočicama svoje none, koju smo sve voljele. Nismo žurile, bilo je toplo ali lagani vjetrić mrsio nam je kosu i sabirao odlutale misli te ih sve češće prizemljivao na stazu. Kao i našu pažnju jer je kozja staza bila sve neprohodnija, bȕšak sve gušći, grane sve oštrije. Prvi put sam osvijestila kako svaka ruža ima trn koji štiti njenu ljepotu, ali i da ima puno trnja bez ruža.
Dok smo shvatile da od posjeta Markovoj špilji neće biti ništa, bile smo izrešetane kao da nas je desetak mitraljeza pokosilo. Popularne najlonke izrupane, krvave ogrebotine virile kroz rupe, odjeće i kose pune šiblja i drače. Smijale smo se i smijući se plakale probijajući se putom natrag dok ga još pamtimo.
A najdraži miris koji uvijek osjetim kadgod vizualiziram proljetne šetnje, miris je ciklama. Ostavile su snažan pečat u meni onako krhke ružičaste i nikada nisu skinute s trona najdražeg mi cvijeta. Konkurenciju imaju jedino u vijȍlama koje su krasile dva mala parka kraj Mandrača u Hvaru.
Moja je sklonost bila spontana, tek kasnije saznah da je prema starim vjerovanjima, ciklama cvijet iskrenosti, ljubavi, sigurnosti i sreće. „Tamo gdje ona raste, zlo nema moći.“
Ciklame hrane i sjećanje na dragog prijatelja kojeg upoznah jednog ljeta u Lovranu. Bio je na odsluženju vojnog roka, a ja na praznicima. Imao je izuzetno osjetljive uši, što sam shvatila nakon primitka jednog posebnog pisma.
Kako sam uvijek imala platonsku potrebu da mi srce bude nastanjeno, i tog se kasnog ljeta u nj uselio tetkin susjed. Nije mi uzvraćao. U šetnjama uz more povjeravala sam se slučajnom prijatelju koji je strpljivo slušao, ponekad i tješio. Ugodno smo se nalazili zajedno. Dugo poslije razmjenjivali smo pisma, ponekad poslali neki foto da ostanemo u fokusu pažnje, kad jednom stiže prvo mirisno pismo. U pismu su bile šumske ciklame ubrane meni. Duboko me dirnulo.
Kasnije me obavijestio o uplovljavanju u bračne vode, poslao slike svoja dva sina. I ja sam njega o svemu izvještavala. Za njega sam bila Tanče, on meni Šulence.
Zaokupljeni svakodnevnicom, zavedeni životnim diverzijama, pomalo gubimo dijelove sebe, pisma se sve manje stižu napisati, adrese zagubimo, slike su u kutijama, ako nisu pohranjene u albumima. Tehnologičnost svojstvena mlađima i nas zahvaća te se trudimo pohvatati konce novog načina života. Umjesto grafitne i kemijske olovke koristimo tastaturu a mobilnoj telefoniji ustupila su mjesto druženja uživo. Nastali vakuum mnoge rastužuje, premda smo mi, iz današnje jesenje generacije, svojom žilavošću i otporom uspjele sačuvati navike ispunjenijeg društvenog života.
Nakon povratka s trećeg putovanja u Australiju, sjela sam ispred laptopa. Moje iskustvo s društvenim mrežama tek se ozbiljnije gradilo te posve slučajno na profilu, kojeg nisam znala izbrisati, ugledah rođendansku čestitku. I zanimanje za moje junačko zdravlje:
„Tanče, kako si?“
Nitko me tako nije zvao. Znala sam da je on, iako je kontakt zamrznut prije više od četiri desetljeća.
Shvatila sam da ne treba tugovati za pismima, jer današnja lepeza mogućnosti kontaktiranja mnogo je bogatija i brža, ako upravljate istom u optimalnoj mjeri.
A pašteta? Bila su mi puna usta okusa refȗžo paštete kad je Mucalo pjevao o njoj.
Ta je pašteta bila gavrilovićka, kupovala se na dȅke, punila nozdrve mirisom kojem nisi mogao odoljeti. Mali dućan je bio desno od ulaza u našu zgradu, a prva samoposluga nasuprot, u zgradi Arsenala. Trčala sam doma da je što prije namažem na topli kruh.
Danas rijetko kupujem konzerviranu hranu, ali uvijek u malim zalihama imam konzerve sardine i tunjevine s povrćem Delamaris i Gavrilović jetrenu paštetu. Ne držim je u frižideru radi boljeg okusa. Volim je i danas, ali ponekad, samo ponekad osjetim prepoznatljivi okus one refȗžo. Srce mi se ispuni zahvalnošću, nepcem prostruji ugoda.
Koliko nas mnogo slika i osjećaja trenutno preplavi kad te jedan tako sitni detalj poveže s onim zlatnim vremenom. Ništa ne umanjuje to, možda čak povećava činjenica da su naše rane godine bile više sušne nego obilne. U svemu. To je u nama gradilo pijedestale skromnih božanstava.
Vidim se kao sada kako pohlepno gledam razrednu kolegicu ispred dućana, koja je slasno jela fȅtu kruha namazanu nečim bijelim, meni nepoznatim. Nije to žuto Trumanovo zlato…(maslo).
„Ca to iš?“ upitah.
„Margarin“, odgovori mi Zorica.
Premda inače nῑsȍn kurjožãca, morala sam probat.
Ne treba se osvrtati, ne treba gledati u prošlost niti žaliti za proteklom bujicom dana, ali nije moguće ne uklizati u zlatni prošli trenutak, kadgod nas nešto ušteka u struju vremena, kao najdraži oćuti, mirisi i okusi djetinjstva.
MANJE POZNATE RIJEČI:
1. Refužo znači rasuto, neupakirano;
2. Bušak znači makija, šuma s grmljem;
3. Vijola znači vrsta cvijeta;
4. Dek znači dekagram;
5. Feta znači kriška;
6. Nison kurjožaca znači znatiželjna osoba (pogrdno);
6. Uštekati znači uključiti električnu napravu, u prenesenom značenju: razumjeti, skopčati.
* „Schopenhauer kao lijek“ Irvin D. Yalom