O aktualnim zbivanjima i mojim pogledom na tematiku školstva u Hrvatskoj i Irskoj.
prilog: Dubravka Lisak/ Život u Irskoj
Čitam, digla se velika frka u Hrvatskoj oko Predsjednikove supruge koja se obraća školi ukazujući na nepravilnosti u ocjeni njihovog sina.
Sjetila sam se svojeg školovanja u sesvetskoj gimnaziji i studiranja poslije. Ocjene su takve kakve jesu, od 1 do 5. Niti svi imaju jedinice, a niti svi mogu imati petice, uvijek je to tako bilo.
Moj profesor Šantek tek me na fakultetu naučio životnoj istini: uči ono što te interesira a ono što ne – samo da prođeš. I istinu je govorio taj vremešni povjesničar. Ne moraš imati peticu baš iz svih predmeta, bitno je da briljiraš u jednome.
Pričam ovo iz prizme majke dvoje djece koji se školuju u Dublinu. Sin je završio srednju, studira bussiness, a kćer tek krenula u srednju. Sin nije bio baš neki vrstan učenik, dok je kćer odlična. Iz pozicije majke, nisu sva djeca briljantna u školi. Neki imaju drukčije kvalitete. I to je u redu.
Ono što želim reći je da bi Hrvatska mogla i mora implementirati neku formulu obrazovanja u kojem se takve stvari kao što je ovaj slučaj Predsjednikovog sina jednostavno ne bi događale. Ne zato jer u našoj maloj balkanskoj zemljici takve stvari postaju normalne i uvijek su bile normalne, iako se neki neće složiti sa mnom, nego zato jer ponad tog balkanskog mentaliteta mora postojati sustav koji funkcionira, a ne ovakav kakav je sad.
Dešava se tako da u Hrvatskoj postoji poplava super-odlikaša, u čemu veliku ulogu imaju i sami učitelji i profesori. Sjećam se svoje pokojne profesorice Ljerke iz osnovne škole, kod koje je bilo nemoguće dobiti peticu iz matematike. Meni matematika nije nikad išla, pa sam imala trojku, eventualno četvorku, ali nitko, baš nitko, nije imao peticu. Bilo je to naravno u doba zlatnog socijalizma gdje je drug ili drugarica imao apsolutnu vlast i bio promatran poput božanstva iz očiju nas priprostog puka. I tako, iz sveg ostalog sam imala čiste petice, ali kad je došlo do matematike, uvijek se sjetim Ljerkinih riječi: „Ti si, mala, jako pametna, ali matematiku nikad nećeš znati.“ I bila je žena u pravu. Možda nije bilo normalno da ama baš nitko u razredu nema peticu, možda je i mogla smanjiti kriterije, ali tako je to bilo u ona vremena. Nitko joj nije proturječio.
Nakon što je Ljerka otišla u penziju, zamijenila ju je mlada profesorica, tek izašla s fakulteta. Odjednom je nas deset imalo peticu iz matematike, a bilo nas je dvadesetak u razredu. Kriteriji su se naglo srozali, a mi djeca smo bili presretni. Više nitko nije dobivao ni dvojke, a kamoli jedinice. Kakve li sreće za nas i roditelje. Tako sretni proveli smo dvije godine i uspjeli upisati srednje škole koje smo željeli. A onda smo masovno završavali na popravnima jer nitko matematiku nije znao.
Ono što se u mojem slučaju pitam je sljedeće: koliko ustvari profesori odmažu dijeljenjem nezasluženih ocjena i jesu li krivi oni sami ili sustav koji ih u tome podržava? Objektivnih i subjektivnih profesora uvijek je bilo, svi to znamo. Bilo ih je onih koji su petice dijelili šakom i kapom, a bilo je i onih koji ih nisu davali nikome nikada. Ali dati jednom čovjeku u ruke vlast nad djetetovom sudbinom, to nikako nije dobro.
Čitam negdje kako Danci i Šveđani uopće ne gledaju na djetetove ocjene kao ne nekakav doseg u životu. Kako i bi, kad odgajaju djecu da budu sretna i kao vodoinstalateri, a ne samo odvjetnici. Kod nas, na žalost, još uvijek vlada onaj postkomunistički mentalitet gdje je iznad tebe uvijek onaj koji je doktor, odvjetnik ili inženjer. I badava si ti odlična sestra na palijativnoj skrbi, kad ti rodbina prstom ukazuje na bratića: „Ali, znaš, on ti je doktor.“ Od tog mentaliteta treba se maknuti i skinuti pritisak sa djeteta da bude ono što ustvari ne može ili ne želi. Sasvim je u redu biti kozmetičarka ili tesar.
U Irskoj, koja u zadnjih nekoliko godina pokušava implementirati skandinavski model školstva, stvari su potpuno drukčije. Ja ne kažem da su savršene, ali su dijametralno suprotne. Ovdje se djeca u srednje škole ne upisuju na temelju ocjena nego mjesta boravka. Tako da uvijek idu u školu koja im je blizu. Izuzetak su privatne škole koje zacijelo nude neke bolje stvari, ali mi smrtnici o takvim školarinama možemo samo sanjati, pa nam djeca idu u obične škole. I to ne znači da su loše.
Sve srednje škole u Irskoj imaju isti nastavni program i uče po istim knjigama. Mogu birati predmete koji ih interesiraju, a ne one koji su im nametnuti. Tako moja kćer nikako nije željela umjetnost i glazbeni, već se odlučila za znanstvene predmete i biznis.
Matematika, engleski, irski i strani jezik su obavezni, a sve drugo djeca biraju sami. Profesori se izmjenjuju svake godine. Uče po nastavnom programu koji je isti za sve, osim ako nisi dijete s posebnim potrebama.
U irskim školama se kontrolni ispiti ne pišu zato da bi djeca na kraju dobila bolju ili lošiju ocjenu, već zato da profesor vidi koliko su napredovali i ima li nešto što većini nije jasno. Ako je tako, radit će s njima dok im ne objasni kako spada. Ne prelazi se na novo gradivo dok se ne nauči staro.
U srednjoj školi postoje dva nivoa na koje se učenici dijele: ordinary (običan) i higher (napredan). Oni koji su u prvoj godini na ispitima pokazali uspjeh, ići će na napredan nivo, a oni kojima taj predmet baš i ne ide, ostat će na običnom nivou. Ispiti na običnom nivou razlikovat će se od onih koji su na naprednom po težini. Za upis na fakultet bit će presudna samo ocjena iz predmeta koji je relevantan. Tako da npr. lošija ocjena na naprednom nivou ima veći značaj od odlične ocjene na običnom nivou. Naravno, uz ukupan zbroj bodova iz općeg uspjeha.
Lektira u irskim školama ne postoji. Potiče ih se da čitaju ali to je eventualno knjiga do dvije godišnje. Usprkos tome, Irci su među nacijama koje najviše u svijetu čitaju. Ali čitaju zato što žele, ne zato jer to moraju. Ako je prema knjizi napravljen film, gledat će ga na satu da bi razvili kritičko razmišljanje.
Iako moraju puno učiti, ne bubaju predmete na pamet. Potiče ih se da istražuju sami na internetu ili po knjigama, i to kroz bezbroj projekata koje moraju napraviti tijekom godine. Nemojte kao ja biti u zabludi i misliti da zato manje nauče. Djeca ovdje u školama jako puno saznaju i nauče, ali koliko sam vidjela, ne zamara ih se beskorisnim informacijama.
Moj sin je skoro pao povijest u školi u Hrvatskoj. Jednostavno ga nije interesirala. Kad je došao ovdje, zavolio je taj predmet jer ga nisu zamarali s činjenicama i pamćenjem godina. Sve što je morao znati je povezati uzrok i posljedicu, što je on znao. Na kraju te godine njegova najbolja ocjena bila je iz povijesti. Pitam se što o tome sad misli njegova bivša profesorica.
Ja, za razliku od Predsjednikove žene, nisam zvala školu i nisam se bunila. Ali znam da je moj sin iskusio veliku nepravdu.
Kako onda djeca u Irskoj dobivaju ocjene, pitate se. Pa lijepo. Na kraju svake godine pišu ispit koji je na državnoj razini. Nema izračunavanja prosjeka putem aritmetičke metode. Kad su ti listovi papira pred tobom, onda vidiš koliko si naučio. Na tom ispitu dobiješ broj bodova i na temelju bodova ocjenu. I to je to. Riješena je eventualna subjektivnost profesora, a ispite boduje nezavisna komisija od strane ministarstva školstva.
Da li sam se bunila kad je moj sin većinu predmeta bio na ordinary level? Nisam. Bunim li se što je kćeri duplo teže jer je kao odličan učenik ušla na higher level? Ne. Pustimo školu profesorima a učenje djeci. Radi se o tome da, za razliku od Hrvatske, ja ovdje imam potpuno povjerenje u školski sustav.
Pokušavam si takvu situaciju zamisliti u Hrvatskoj, ali jednostavno ne mogu. Djeca u Hrvatskoj prepuštena su na milost i nemilost ljudima čija primarna svrha ne bi trebala biti podijeliti ocjenu, nego ih nešto naučiti. A kod kuće ih na žalost čekaju roditelji kojima je bitno jedino što će o njima reći selo ili grad, a ne jesu li sretni.
Djeca u Hrvatskoj strahuju, kao što je meni rekao sin, hoće li pisati iznenadan kontrolni ili će ga pitati kad nije spreman. Primaran fokus trebao bi biti je li dijete nešto naučilo, a ne koju ocjenu je profesor izabrao da ga nagradi ili kazni za rad. Djeca u školi ne bi trebala biti pod stresom, nego nešto naučiti.
Kad sredimo školstvo, po mogućnosti po skandinavskom modelu, onda se ni ovakve situacije više neće moći događati. Odgojit ćemo djecu koja su sretna što su zidari ili medicinske sestre, i nitko u njih neće upirati prstom. Ni zbog ocjena, niti zbog zanimanja. Ali prije svega, potrebno je napraviti nešto najteže, a to je maknuti se od postkomunističkog balkanskog mentaliteta.
Možda je ovaj slučaj ustvari dobar. Možda je on pokazatelj da stvari opasno smrde u hrvatskom školstvu. I možda konačno netko provede pravu reformu, a ne samo kozmetičke promjene koje nikome ne koriste.