tekst: Milan Rajšić
“Nikita Hruščov, predsjednik Vrhovnog Sovjeta SSSR, boravio je u kraćem službenom posjetu Jugoslaviji.”
“Danas je nakon dužeg radnog posjeta napoj zemlji, otputovao libijski predsjednik Mohamed el Gadafi.”
“U dužem prijateljskom radnom posjetu Egiptu, boravio je predsjednik Jugoslavije, Josip Broz Tito.”
Iz ovakvih naslova objavljenih u dnevnim novinama ili na televiziji, učio sam čitati novine, knjige i vijesti “između redova.”
Naučio sam da je vijest ono što nije napisano i da nije vijest ono što piše.
Hruščov je primljen bez imalo prijateljstva i svojim službenim dolaskom se indirektno ispričao za rusko ponašanje u vrijeme Imformbiroa.
Gadafi je bio dobrodošao gost, od kojega se očekivala jeftinija nafta i brojna gradilišta za Hidrogradnje, Vijadukte i ostale.
Duži i prijateljski posjet je mogao biti samo između onih koji nemaju međusobno nikakovih problema.
Svoj službeni posjet, zapadnoj Švedskoj i Norveškoj, nakon jedne neočekivane vijesti i javljanja Željka, promijenio sam u rodbinski prijateljski i radni posjet Švedskoj.
Rodbinski zbog toga što mi je bratić. Najmlađi. Prijateljski, jer nisam o njemu mnogo znao, dugo se nismo vidjeli, a i razlika među nama je skoro 20 godina.
Radnu komponentu nisam planirao, ali je ona bila svih desetak dana moga posjeta.
Radili smo svakoga dana. Razgovor do kasno u noć, sakupljanje gljiva, borovnica, malina i šumskih jagoda, dugotrajne šetnje po švedskim šumama. Toliko dugačke da smo jednoga dana bili oduševljeni Google brojkom od 26 kilometara.
Ovaj naš rodbinsko prijateljski radni susret, okončan je usvajanjem Zaključka o zajedničkom hodočašću u Santiago de Compostela, ove jeseni, točnije između 10. i 31. listopada.
Moja tetka Stana, kojoj nedostaje još par godina do devedeset, nakon prvoga šoka, što me nije vidjela skoro dvadeset godina i nakon šokiranja mojom mršavom pojavom, dala se u kuhanja i pečenja, kako bi me privela normalnoj kilaži.
Bila je to izuzetno teška zadaća za moju tetu, jer je pored mene sjedio i njezin sedamnaestogodišnji unuk Marko, koji pored nogometa trenira i svoje bicepse i tricepse. Tolike količine hrane, koliko smo mi jeli, ne može skuhati ni Beljska radnička menza.
Željko, otac, sin i brat, je samo dovlačio vreće i kutije sa svim i svačim, a mi kao Terminatori praznili tanjure, zdjele i lonce.
Draga mi tetka Stana je i dodatno doprinosila radnom posjetu, tjerajući me da još i s njom, punoga stomaka pješačim dodatnih dva tri kilometra.
Gurala je svoja kolica u petoj brzini i govorila “Još vamo, još tamo..”, a onda poslije žalila kako sam mršav i umoran i kako mora još više kuhati.
Sada sjedi kod kuće i svako malo, zabrinuto pita sina ili unuka, gdje ću ja spavati, a što ću jesti?
Sizifovski posao i pitanje Željku i meni, na temu: “Kada ćete se vi (ponovo) ženiti?” ostavila je za novi susret.
Dogodine u srpnju ili kolovozu, ponovo ću u prijateljski, radni posjet Švedskoj.
Sjedim na južnoj obali Baltičkog mora, u sredini ogromne pješčane dine, u svojoj drvenoj kućici.
Ispred mene kobaltno plavo valovito more, vjetar snažno i prohladno puše, sunce prži, stotine kupaca na pješku leži ili sjedi, nigdje suncobrana ili ležaljke. Netko u gaćama, većina obučena u vjetrovke, a poneko nosi i deblju jaknu.
Desetci ljudi lutaju kroz pješčana brda, dok se djeca valjanu po pijesku. Dvojica lete zmajevima, a na pučini usamljeni jedrenjak i njegova bijela jedra.
Ljeto “a la cart”, na švedski način
More je cijele noći orguljalo i orgijalo, glasno i moćno orkestriralo, hujilo, pistalo brujilo, urlalo, šumilo, pištalo, ječalo, tulilo, škripalo, cvililo, stenjalo, galamilo, hučalo…
Kao da su sve cijevi najvećih orgulja na svijetu otvorene.
Jutro osvanulo ledeno i kišno.