piše: Milan Rajšić
U noći koja je bila mirna, jedna krvava mrlja, a među stotinama drugih na zidu koji nije krečen od vremena faraona, ostao dokaz tko je bio pobjednik. Mali komarac, razbojnik koji bi da pije moju krv, svjedoči za sva vremena o brutalnosti jednoga došljaka iz Hrvatske.
Dobro sam spavao, slaveći pobjedu, a onda mi se javio Prorok iz Siwa i zamolio me da ostanem još jedan dan. Ponuda prihvaćena objeručke. Siwa je ugodno mjesto u Egiptu.
Ujutro, sva već poznata lica na prozivci. Prvi čajevi, prva glad…
Kasnije šećem kroz oazu i naletim na Huseina, koji okružen djecom i dječicom, razabire datule. Pitam, jel’ mogu bez kvalifikacije raditi kod njega? Može.
Tri sata sam birao datule. U onoj korpi, gdje idu sočne i sladke, sakupilo se puno manje nego u onoj gdje su suhe, pomalo gorkaste, namijenjene za konje i stoku. E sad, ili je godina bila loša, ili sam ja pojeo malo više? Vrag će ga znati. Kod odlaska sam kupio kilu, dvije.
Bila mi sramotno niska cijena. Za pentranje po palmama, oćeš pasti, nećeš pasti, za obrezivanje, za oprašivanje, za branje, Husein i drugi dobiju pedeset centa dolarskih. Na malo, a na veliko, polovicu od pola dolara.
Mislim se da mu ostavim dvostruko. Sjetim se one: “Ne uči psa da laje!” …i odustanem. Kako bi mu cijelog života bilo teško misliti da može puno, puno skuplje prodati svoju robu. A ne moze, a i ja ne bih sa svojih par centa, spasio sve egipatske seljake.
Datule odoše u kašete, a ja na čaj.
Poslijepodne novo lutanje po raju božijem. Milina jedna.
Naletim na Omera, koji s dječicom prebire masline. Pravi posao za mene. Princip isti kao kod datula, ali ne može čovjek žvakati sirove masline. Vidi Omer, da nešto nije u redu i da je strana radna snaga nezadovoljna, okrene jednu od kašeta, na nju stavi tanjurić s maslinovim uljem i par lepinja. E, sad je već bolje. Posao teče dobro podmazan.
Prije odlaska, pokazuje mi svoju uljaru i za doviđenja gucnemo čašicu. A čega drugog, nego maslinovog ulja.
Pitam ga, a svu komunikaciju posljednjih dva tjedna vodim na hrvatskom, a moglo bi i na koreanskom ili hindu, ionako niko nikoga ne razumije, koliko je litara nacijedio ove zime.
Uz pomoć mojih i njegovih deset prstiju, uz hrvatski i arapski i uz naša vesela lica, pohvatam ja, da je on iscijedio vahed-arba-sefer litara, pa to u svome “Milan translation”, koji između poznaje brojeve na arapskom, od jedan do deset, shvatim da je Omer, sa svojih 140 litara ulja, bogataš u Siwa, po hrvatskim cijenama. Al´ ovo ne pije vodu. Omer za svoje ulje, dobije manje od dolara za litru.
Tužan krenem kući o akšamu, a ono kraj mene projuri gurajući kolica, sladoledar s kojim svako jutro pijem čaj za istim stolom. Projuri, pa zastane, svirne u trubu: “Tuuu, tuuu…” , sladoled se topi u dječijim ustima, hrskavi kornet pucketa, a sladoledar “…zrno po zrno pogača…”, ode dalje sretan.
Sad i ja idem sretan u hotelsku sobu, ring i veselim se sutrašnjoj jutarnjoj prozivci.
Sutra zasigurno odlazim.
Još bih mogao ovdje i da se oženim.
Kod kuće me čeka moja vjerna Penelopa. Brinuti za dvije žene, bilo bi mi previše.
Postalo mi prestresno.
Idem pojesti par baklava. Il možda tulumbi. Il par ormašica…
Tko ima mogućnost izbora, ima i problem da se odluči.