Sven Adam Ewin
Ti, zaleđena rijeko! Ti, vatro moje studi.
Ti, uzdahu moj, vajni. Ti, ružo moja rosna.
Ja ne znam što bih dao, da padneš mi na grudi.
Da zagrlim te nježno, ti, kulo bjelokosna.
.
I jedne majske noći (već izgubljene nade),
Zamolio sam Mjesec da sađe ti na lice;
Da poljubi te tiho i sanje ti ukrade;
I mjesečinu spusti na tvoje trepavice.
Učinio je tako. I poslušao mene.
– Sad šuti, Svene! – reče. – Da ne bi pala ona!
Ti hodala si gola i laka poput sjene,
Na mjesečevom traku, po ogradi balkona.
Tad zviznuo sam snažno!!! Ti trenutno si stala.
I onda tako gola, u zagrljaj mi pala.