piše: Milan Rajšić
Protekli dan je bilo ružno vrijeme. Za razliku od prošle godine, vrijeme je nestabilno, red mesa red slanine, rekli bi naši ljudi. I dok je prošle godine u 52 dana puta po Skandinaviji, bio jedan jedini kišni dan, ove godine kiši i dva- tri puta u danu.
Gori od kiše je bio vjetar, koji je snažno puhao iz pravca zapada i meni u prsa.
Kiša je bila lijena da pada, već je visjela u zraku i samo je čekala da se čovjek provuče kroz kišnu izmaglicu i bude skroz mokar.
Teško je bilo voziti se po ovakvom vremenu i već sam se pripremio za glasnu jadikovku, kukanje i naricanje, kad mi preko puta pređe starija Sveđanka zaogrnuta u kupaći mantil, pređe par metara do mora, svuče mantil i zapliva u hladnom moru. Toliko hladnom i neugodnom, da sam ovoga ljeta samo dva puta ušao u vodu. Nešto je ugodnije bilo na jezerima.
Vlastitu jadikovku zaboravim na kratko, a onda mi ususret dođose majka i otac s troje djece. Kiša kvasi, vjetar puše, a oni mokri i prljavi, k’o mali prasići nakon kaljužanja, glasno se smiju.
Od jadikovke mi ostade samo “j”.
Ni na tome nije završilo. Visoki stari Sveđan, stariji od mene, obiđe me na biciklu. Brzo se zbrojim od šoka i iskoristim priliku voziti se u njegovoj zavjetrini. I tako cijelih pet kilometara, dok on nije skrenuo u njemu najbližu trgovinu. Sačekao sam da pokupuje sve što treba i krene prema kući, još pet kilometara, pa sam se glasno nasmijao i raskopčao mokru vjetrovku i zazviždao moju omiljenu melodiju “Šetnja po kiši”.
Kažu ovdje na sjeveru, da nema lošeg vremena, već čovjek ima samo lošu i neadekvatnu odjeću.
Jutro osvanulo sunčano i bez oblačka. Snažan zapadni vjetar puše bez prekida. Ovaj put mi to puhanje odgovara, jer se krećem u pravcu sjevera, pa mi “puni jedra” i letim, umjesto da se vozim.
A letim kroz Beljska, ipekaovska, pepekaovska i ko zna koja poljoprivredna dobra. Južna Švedska – žitnica sjevera. Nema čega nema. Novost za mene su polja velika desetke hektara, s porilukom, mrkvom i celerom. Svega ovdje ima što ima i kod nas.
Ne baš svega. Nema dva bisera: paulovnije i aronije. Ovoga drveta i ovoga grmlja, nema nigdje u svijetu.
To je korov, koji su Velike Hrvatine uz pomoć hrvatskih medija, posebice moje već pet desetljeća omiljene Emisije za poljoprivrednike, a pod motom: “Sadite i sijte hrvatsko iz Japana i Sibirije”, uspjele podvaliti Hrvatima i Hrvatskoj kao kukavičje jaje.
Desetci i stotine hektara plodne hrvatske zemlje, na kojoj se stoljećima nešto korisno sijalo i sadilo, otišlo je na taj način u propast.
I kao kod brojnih drugih loših poteza, proteklih tri desetljeća, pojeo vuk magare i nitko nije kriv. A ovo je bila ciljana agresija u svrhu ostvarenja profita i jednako loša za Hrvatsku, kao i tenkovi koji su je pokušali okupurati.
Prijepodne u provinciji.
Šveđani su poznati u Evropi, po najmanjem broju vjernika, ali da tako zdušno nedeljom testeraju, buše, zakucavaju, zidaju i grade, kose i sade, čovjek namjernik se ne može načuditi čudu. Neobično je i to da su svi veliki trgovački lanci nedeljom otvoreni. Ovo još uvijek ne mogu povezati s lakoćom života na sjeveru Evrope.
Nedjeljno podne u Malmö. Nigdje žive duše. Tek poneki mali Afrikanac ili Arap trče po parkovima ili se lijeno vozaju biciklom. Otpada više nego na cijelom putu u protekla tri tjedna.
U centru grada, rijetki šetači i gosti u kavani ili restoranu.
Malo kasnije, na obali mora, srećem žitelje grada, koji se za vikend presle u zeleno. Sjedi se i leži, gdje se stigne. Oni tamnoputiji su ovaj puta, skloniji komforu. Prostru po zemlji dekicu na koju se okupi cijela brojna obitelj.
Šveđani su najčešće u paru ili sami.
Obala je ravna i more plitko, pa se kilometrima može hodati, šetati pse i razgovarati s prijateljicom.
Šeće se u haljini ili suknji, sa ženskom torbicom preko ruke i nekom od varijanti Panama slamnatih šešira na glavi. Vjetar se poigrava s ljetnim haljinama. Sve su šetačice Merlinke.
Tisuće lijepih žena i muškaraca na jednom mjestu, a nitko ni da se okrene. Jedino ja, Made in Balkanica, vrtim se polako kao stari škripavi ringišpil, pokušavajući ništa ne propustiti.
Ribiči po tko zna koji put, bezuspješno zabacuju udicu, plavokosa Viking jahačica u crno obučena i s visokim crnim čizmama, na crnom konju paradira po obližnjem nasipu, digitalni brojač registrira koliko je ljudi u toku dana i od početka godine, prošlo na biciklu. Azijatkinja tušira i šamponira svoga psa. Poslije tuširanja, pokušava ga osušiti pumpom za biciklističke gume, koja je ugrađena kraj jedne klupe. Pas tužno cvili pod udarom hladnog zraka. Muškarac u odijelu i s posvrnutim nogavicama hlača, na plaži skuplja školjke za večeru.
Ne zna čovjek što je san, a što java.
Tri žene, koje zasigurno dolaze iz muslimanskih zemalja, obučene od glave do pete u crno, lagano koračaju kroz pijesak, a iza njih bujuk dječice. U susret im dolazi sredovječna olaalaaaaa plavuša, za glavu viša od mene (što u Švedskoj i nije neka rijetkost već pravilo) i koja bi me mogla nositi u zubima, s majicom usko pripijenom uz tijelo i vrućim, vrućim hlačicama, čizmicama do gležnja koje imaju petu od najmanje sedam cantimetara i malom pudlicom koja nervozno vauče i cvili.
Nitko na nikoga ne baca biblijski kamen.
****
“Zaustavimo se, pogledajmo oko sebe.
Usporimo.
Bez straha, zemlja se neće prestati vrtjeti.”
Ovako mi piše prije par dana, prijateljica Ivana.