piše: Milan Rajšić
Pedeset i četiri koraka (kod plime) ili 62 za vrijeme oseke, udaljen je moj “Ljetnikovac na julskoj večeri”.
U ovome drvenom skloništu, samo deset kilometara od luke iz koje svakih pola sata isplovljava trajekt u pravcu Danske, odlučio sam provesti noć.
Umjesto prognozirane kiše, sunce nemilice prži. Ni prognoze nisu kao nekada.
Radni dan je pa su kupači i šetači rijetkost.
Lijevi susjedi su mi švedski par s oštrim psom na lancu. Već drugi sat se muče sa slaganjem ogromnog šatora.
Na desnoj strani, koči se nov novcat šator, u vlasništvu mladoga Nijemca, koji na e-bicikli pokušava putovati po Švedskoj. Kao što i sam kaže, nema iskustva, ovo mu je prvo takovo putovanje.
Iza sebe vuče prikolicu, natrpanu svim i svačim nevažnim za život u prirodi. Odlično, bogato i obilno kuha i na to potroši barem dva sata dnevno.
Voli kupanje u hladnom moru, pa za razliku od mene koji sam se teškom mukom odlučio do preko pojasa u vodu, on po treći put u dva sata skače u hladnu vodu i pliva.
Svakoga drugoga ili trećega dana mora u kamping, kako bi napunio baterije za biciklu. Žali se da je posljednji put, ovu potrebu i zadovoljstvo platio cijelih 35 euro. Odmah to preračuna u pivo, a onda se žali, kako se alkoholno pivo može kupiti samo u specijalnim prodavaonicama.
Kroz moj prozor, koji je istovremeno i vrata, vidim dansku obalu. Ovdje je tjesnac širok tek pet kilometara.
Na jednoj strani švedski Helsingborg, a na drugoj danski Helsingør.
“Morem plovi jedan brod nekud na jug…”
Za razliku od pjesme, ovdje morem plove brojni brodovi: ogromni bijeli putnički, crveni tankeri, šareni kontejnerima prepuni trgovački, mali crni ribarski brodići i uz dansku obalu, desetci bijelih jedrenjaka. S vremena na vrijeme se začuje brodska sirena ili zvonjava zvona, a to se pomiješa s vriskom i cikom par djece koja luduju u toplom pijesku i hladnom moru.
Scena me asocira na toplo pečenje i hladno pivo. Za topli dio ove asocijacije će se morati pričekati još tjedan dana, a za hladni, do sutra popodne u Danskoj.
Na ognjište za logorsku vatru, slijeću samo ptičice slične sjenicama, ali s dugačkim repom. U potrazi za mrvicama, konkurencija su im debele, dobro ugojene grlice sa šarenim svjetlucavim ogrlicama oko vrata i divlji golubovi. Vrane i svrake, crno-bijeli eskadron, gospodare plažom, a agresivni bijeli galebovi, koji bez prestanka, krešte, pište, cvile i vrište, kontroliraju teritorijalne vode. Jastreb, glavno komandirajući, s vremena na vrijeme nadleti cijeli prostor, kao da kontrolira je li sve u redu.
Miroljubiva koegzistencija na djelu. Dok neko nekoga ne…
Kuhalo plinsko mi ponovo otkazalo poslušnost, pa danas i narednih dana do kraja putovanja, neće biti ni kave, ni tople juhe, a kamoli pečenja.
I za to postoji rješenje ima li se na umu Gaspacho, hladna španjolska juha od povrća.
Za ovo rješenje, potrebno je samo nabaviti povrće. Ha, haaaa, ha…
Do prve trgovine je samo deset kilometara.
Kavu se bez problema nađe na svakom koraku.
***
Kiša pada. Upakiran sam kao slavonska snaša u stotinu sukanja i podsukanja.
Čekam brod za Dansku. Ne čekam vlak za Podlugove. Svejedno što čekam, stiže kratka i tužna vijest: “Umro je Naš Zoran!”
U Vinogradsku ulicu sam se doselio kratko prije Velikog potopa, koji je zadesio Baranju, davne 1965. godine, kada su se razlile baranjska majka Drava i baranjski otac Dunav.
Zoranovi roditelji su u istu ulicu stigli par godina kasnije. Zoran se tu i rodio. On je živio na broju 7, a ja na kraju ulice kojoj je samo ime otkrivalo svu romantiku i ljepotu.
Danas se ulica zove još romantičnije, kraljevski, gospodski: Ulica kralja Petra Krešimira četvrtoga broj 52.
Često smo se viđali, najčešće u prolazu, rijetko na nekoj zajedničkoj proslavi.
Razlika u godinama je bila velika. Zoran je volio svojim prijateljima dati do znanja da me poznaje i da može sjesti za moj stol u našoj kvartovskoj kavani “Slavuj”.
Zoran školu baš nije jako volio, ali je rado i dobro radio.
Kad bi se nas dvojica sreli, otkrivao mi je svoje želje da postane vozač i da vozi direktore. To u našoj Dardi, nije bilo nemoguće, jer je u Dvorcu u Parku, bila generalna Uprava “Belja”.
Zoranovi snovi su propali u jesen 1991., kada je skupa s roditeljima i mlađim bratom napustio Dardu i rodnu kuću. Otišli su za Mađarsku, ali na kratko.
Desetak dana kasnije se vratio i posjetio me u osječkoj Tvrđi, gdje sam imao radnju s kožnom galaterijom.
Bio je tužan, nije mogao da razumije, da više ne može zivjeti u svome gradiću i u svojoj Vinogradskoj ulici.
Zagrlili smo se, poljubili i otišli svaki na svoju stranu. On je hrabro, glupavo i naivno otišao da brani još nepriznatu državu Hrvatsku, rizikujući da puno izgubi ili nešto dobije, a ja sam mudro, kurvinjski i smišljeno otputovao u bijeli svijet, pridruživši se skoro milijunskoj šMinhenskoj bojni, koja samo posmatra, a onda se prikloni pobjedniku, pokušavajući se skloniti ispred ružnih radnji, te iste još nepriznate države.
Krajem 1995. godine, u društvu generala Kleina, novinara “Bumeranga” Gorana Flaudera, glavnog pregovarača za Mirnu reintegraciju Ivice Vrkića i drugih političara, došao sam nakon pet godina u našu Vinogradsku ulicu. Mogao sam biti tek do zalaska sunca.
Zoran je stigao par mjeseci kasnije i smjestio se u obiteljsku kuću koja nije jako stradala, ali je trebala obnovu.
Pozvao sam ga jedno popodne na kavu i kolače. Pričali smo o koječemu, a najviše o ratu. Svako malo bi se Zoran rasplakao, svako malo je ispričao neku strašnu ratnu priču.
“Burazeru moj, ja ti u blatu do koljena, stojim u rovu, negdje u Bosni. Balija se pojavi s puškom na gotovs, u drugom rovu desetak metara preko puta udaljen od mene, pa Burazeru, tko prvi povuče okidač…”
“…a krv špricne posvuda, brate moj..”
Moji roditelji su uplašeno slušali naš razgovor, o tome kako je teško, neljudski bilo biti četiri godine na bosanskom ratištu, ali i razgovor o tome kako je i njega i mene, primila naša Vinogradska ulica.
ćJedni su u njemu vidjeli izdajnika, drugi čovjeka koji je u rat otišao iz interesa i koji će se obogatiti, treći mu nisu mogli oprostiti srpsku majku. Mene su i jedni i drugi držali za pobjegulju i ništavnoga.
A nas obojica bili jedino i samo, pravi pravcati gubitnici.
Naša Vinogradska više nije bila ulica vinograda, trešanja, višanja, krušaka.
U njoj su sada vladali kraljevi, vojnici, ratovi i njihovi zakoni.
Postoje vremena u kojima je svejedno koliko si mudar ili glup, hrabar ili kukavica.
Razišli smo se, toga proljetnog popodneva, i prvu vijest o njemu, dobio sam tek za par godina.
Jednostavnu i tešku vijest: Zoran je na psihijatriji u Osijeku. Par godina kasnije: Zoran je na liječenju kraj Daruvara…
I tako bez kraja i konca.
Često smo telefonirali. Slao sam mu cigarete.
Veselio se svakome kontaktu, pa bi idući prema telefonu, dovikivao svojim “suborcima”: “Ej, nazvo me moj burazer!”
Posljednji put smo bili na sahrani njegove majke, prije četiri mjeseca. Nakon sahrane sam odlučio noć provesti pod njegovim krovom.
Razgovoru nije bilo kraja, sjećanja na stara vremena kao u dobrom filmu, a ni suza nije nedostajalo.
Čovjek koji baš nije volio škole, najviše je pričao o svojoj kćerki i njenom uspješnom školovanju, ponavljajući nebrojeno puta: “Nema danas života bez škole.”
Pričao je te noći i o tome, kako već deset godina ratuje, ovaj put s Republikom Hrvatskom, koja mu je zbog njegove bolesti, oduzela kćer i udomila.
Od sreće je letio bez čarobnog tepiha, kada je ona u kasno predvecčerje, idući s fakulteta, skrenula da vidi majku, oca i tamo nekog gosta.
I tako, otišao je jedan od desetaka tisuća onih koji su se borili za Hrvatsku, jedan od desetaka tisuća po kojima se ništa neće zvati, jedan od desetaka tisuća onih koji nisu bili dorasli za rat, jedan od onih koji su se posljednjih trideset godina, plašili sami izaći na ulicu, koji su se bojali svoje vlastite sijene i svuda oko sebe vidjeli u odbrani prolivenu Balijinu krv.
Nakon pet godina, nisu se vratili ljudi, već ljudske olupine koje su se plašile i vlastite sjene.
Netko je kriv što ih poslao na “nepostojeće” ratište u Bosnu i što ih nije prepoznao kao ljude, već ih je sve u paketu, žrtvovao Hrvatskom bogu Marsu
Otišao je zauvijek, Zoran Štih, Naš i Moj bratić.
Neka mu bude laka naša baranjska crnica.
S mjesta gdje su pokopani Štihovi, lijepo se vidi prvih pet šest kuća u našoj Vinogradskoj ulici, koja nikada neće biti za nas dvojicu, prozvana po kraljevima, carevima, generalima i ostalim jebivjetrima.
Daleko sam od Darde i ne mogu otići na sahranu Našega Zorana, ali se nadam da će širom Baranje glasno odjekivati počasni plotuni za Našega Zorana.
Ovo potpisujem i u ime nas preostalih sestrični i bratića: Nade, Snežane, Spomenke, Srete, Damira i Siniše.
P. S. Dogovoreno pričanje i pisanje o strahotama i tamnoj strani rata, nastavit ćemo nas trojica bratića, Zoran, Radivoj i ja, za par godina, kod jednog od mojih putovanja u još nepoznate krajeve. Pa kad ih naučim kartati Preferanc.
U pauzi kartanja, bit će dovoljno vremena, za tri različita pogleda na ljudsku ludost zvanu Rat
P. S. Za neznamnijakojiuspjeh u osnovnoj školi, dobio sam na poklon sabrana djela Mihaila Šolohova. Bio je tu i “Tihi Don” i “Uzorane ledine”, ali mene je najviše dojmila zbirka kratkih priča pod zajedničkim imenom “Ljudske sudbine”.
Kad nađem vremena, čitat ću je ponovo, možda pronađem Nas i Našeg Zorana.