piše: Milan Rajšić
Globalizam, konformizam, dualizam, nacionalizam… sve su to pojmovi koji se dodavanjem sufiksa “-izam” razlikuju od svog osnovnog pojma, jer ovaj nastavak snažno pojačava značenje istog.
Svaki sufiks “izam” označava neku krajnost, pretjerivanje, pa i agresiju, dominaciju, dok s druge strane, umanjuje njegovu suprotnost, nagovještava inflaciju nečega. Etimologija kaže da “izam” označava da je nešto bez mjere ili preko mjere, a da potiče od grčke riječi ismos. Prevodi se kao sufiks s mnogo značenja, kako u društvenim tako i u političkim, umjetničkim i drugim pokretima, ali i sportskim aktivnostima, raznim vrstama ponašanja itd.
Globalizam, također, u sebi ima konotaciju ka nekoj silom nametnutoj globalnoj vrijednosti. Upravo taj sufiks ga i razlikuje od pojma globalan. Tako isto i revizionizam nosi dugačije značenje od onog bez sufiksa “izam”, odnosno od čistog pojma revizije.
Taj nastavak “izam” pretpostavlja određeni oblik neke doktrine, prakse ili teorije, kao, na primjer, kapitalizam, socijalizam… Pojmovi koji imaju nastavak “izam” asociraju na neki smijer, struju, pokret ili idejni pravac.
U svojih, više od sedamdeset godina života, bio sam svjedokom brojnih “izama”. Ipak, dovoljno sam “mlad” i nisam nikada upoznao fašizam, dovoljno južnije sam živio i nikada nisam živio u komunizmu (točnije rečeno, živio sam kratko i ograničeno, putujući kao turista i student, po istočnoeuropskim državama Poljskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj…) Onda su u paketu, stigli populizam, globalizam, nacionalizam, šovinizam. Na političkoj sceni su se pojavili sumnjivi političari, sve je na svijetu postalo jedno globalno selo, narodi i nacije su počeli, umjesto da brinu i istražuju svoje vrijednosti, negirati i umanjivati druge nacije i narode.
Kapitalizam je u mome životu zamijenio socijalizam, a s njim su stigli i desetci drugih “izama”: konzumizam, konformizam, dualizam, revizionizam, seksizam, macizam…
I za kraj života, sustigao me feminizam. Onaj isti pokret, koji smo mi (žensko i muško), nekada nazivali, borbom za ravnopravnost, borbom za više prava ženama. To smo mi (moja generacija, moj razred, moja šira obitelj…), toliko dobro radili, da se ni onda, a ni danas, nitko među nama, nije požalio, da je manje uspješan, bio prikraćen u obrazovanju, niže dogurao na društvenoj ljestvici, bio zlostavljan, fizički i psihički maltretiran od strane životnog partnera ili poslovnog sefa. Neke od žena među nama su nas mogle “nositi u zubima”, svejedno radilo se o znanosti i pameti ili o sportu i snazi.
Sada odjednom, slušajući moderne novokomponirane Mee Too, feministkinje (od kojih se otvoreno ograđuju i one “staromodne”), ispada da je: Svaka žena u opasnosti, dok je muskaraca, koji imaju status, novac, karizmu, inteligenciju, snažnu ličnost, dobro obrazovanje. Modernim feministkinjama, danas je cilj i ideal, negacija uspješnog muškarca, više nego vlastiti ženski uspon na neku od društvenih ljestvica, a da to nije napravljeno kroz, danas neizostavne kvote.
Te, u upravi mora biti toliko i toliko žena, a u partiji ovoj ili onoj, mora da sjedi toliko i toliko žena… Na svu sreću, uspjeh u znanju, znanosti, sportu, kulturi, nije propisan kvotama, pa je trenutno stanje realno. Moderne feministkinje i mediji koji ih prate, nažalost (ili na sreću), još uvijek nisu propisale, kada počinje naša zloupotreba žene. Je li to kada slučajno (ne daj bože, namjerno) dodirnemo žensko tijelo, ili možda kada na (lijepom i skladnom) ženskom tijelu predugo zadržimo naš prodorni pogled koji svlači i posljednju krpicu s tijela.
Osjeća li se neka od samozvanih feministkinja, neugodno, nema sumnje, radi se o muškome zlostavljanju. I točka. Nema tu što reći pravna država, sud, tužitelj. Kada jedna moderna samozvana feministkinja kaže da je zlostavljana, pravni slučaj je zaključen i presuđen. Believe the Women. Zakoni su (do sada) ionako pisani od strane muškaraca. I točka.
Feministkinje idu i korak dalje, pa kukaju nad vlastitom sudbinom, govoreći da i onda kada su zlostavljane, kada plaču i lažu, kako bi se zlostavljanje što lakše i bolje konstruiralo, njima se ne vjeruje. Problem su juristi i rijetki kolumnisti, kao i šira javnost koji misle svojom glavom i ne učestvuju u feminističkom novokomponiranom ludilu.
Možda je pravo i pravda spora, ali zasigurno stoje svakoj ženi i muškarcu na raspolaganju. Na svu sreću, pravo i pravda za Staroga bijeloga muškarca, nije još uvijek postao Instagram, Tik Tok i ostala čuda.
P.S. Hvala svim Marijama, Đurđicama, Zdenkama, Zlaticama, Nedeljkama, Anitama, Nikolinama, Verama, Dubravkama, Anušama, Nadama, Dragicama… Bilo mi je ugodno i čast, s Vama dijeliti protekla destljeća života.