piše: Milan Rajšić
Nedjelja prijepodne. S bagetom pod pazuhom, pravac kavana. Kavica, čašica žestice i obavezno klađenje na konjičke trke. Direktan prijenos.
Kavana prepuna. Glasan govor i komentari, a onda kući na kasni nedjeljni doručak, koji traje do podneva.
Ručak kod kuće, u gostima, u restoranu, a ako vrijeme dozvoli, piknik korpu u ruku i pravac u prirodu.
Poslije podne (svakoga dana) u ruke malu torbicu, a u njoj su tri metalne kugle, jedna mala crvene ili žute boje i plastična, komad krpe i neizostavni metar.
Pa se onda baca kuglu (metalnu), tko će bliže, maloj plastičnoj, tzv. “svinjici”. Pa tko prije sakupi 13 poena.
Kod nas to najčešće igraju penzići i zove se balote ili boće, a ovdje igraju podjednako mladi i stari, ženske i muški, najčešće organizirano u klubove i udruženja i zove se “boule” ili “petanque”.
A nije isto. U jednome se kod bacanja kugle mora stajati s obadvije noge u obilježenom krugu, a kod druge je dozvoljeno slobodno poskakivanje.
I, ‘op cup, prođe dva sata, a onda još gubitnik mora platiti piće…
Nedjeljni dani teku.
U Francusku, bolje rečeno u Pariz, krenuo sam prije 44 godine, a tamo sam stigao tri godine kasnije.
Razlog neuspjelog putovanja je bio taj što sam u vlaku između Trsta i Venecije ostao bez dokumenata i voznih karata. Na svu sreću novac je bio nedirnut, pa se između dva razgovora u jugoslovenskom konzulatu i na policijskoj stanici, moglo dobro provoditi u Veneciji, koja još nije brojala tolike turiste. Problem je bio samo u tome da nisam mogao spavati u jeftinim hotelima, čiji vlasnici me nisu željeli bez dokumenata. U velikim hotelima je bio dovoljan telefonski poziv u Žandarmeriju.
Već sljedeće godine išao sam u Savojske Alpe penjati se na Mont Blanc, a onda je to zaredalo svakoga kolovoza, narednih desetak godina.
U Pariz sam konačno stigao na povratku iz Maroka. Obitelj Vassal nas je ugostila. Bilo je to u vrijeme kada je Marche vodio francusku Komunisticku partiju i skoro polovica Francuza lijevo orijentirana. Bizarno je bilo, da se mene sa skromnim znanjem ruskoga jezika, vodalo kao što Cigo vodi medu na lancu. Sa sjedeljke na sjedeljku. A ja, mali, uplašeni, nesigurni, baranjski seoski momčić, samo sam crvenio pa i ono što sam mogao reći, od stida nisam rekao.
Poslije probijanja francuskog leda, narednih godina išlo je lakše. Nizale su se pokrajina za pokrajinom. I tako dvadesetak puta, a po preseljenju u Njemačku, vikendom sam biciklom odlazio po Lothringenu.
U ovome putovanju sam bio potpuno sam i cijelih mjesec dana. Prešao sam više od dvije tisuće kilometara Atlantske obale, prošao kroz Bretanju, Normandiju, Picardi i Nord- Caleis.
Pojeo sam 67 bageta i uživao kao rijetko kada.
Putovanje u Francusku je gotovo! Živjelo novo francusko putovanje.
Kada bi po rođenju čovjek mogao birati, što bi želio biti, ja bih izabrao da budem Francuz.
Tisuće je valjanih razloga za to:
slobodan i ničim neukalupljen duh, pravo svakome na osobno mišljenje bez obzira koliko se protivilo vlastitom, otvorenost za novo u svim područjima ljudskog djelovanja, podrška ugroženim skupinama društva, tolerancija preko svih poznatih granica, umjetnost i kultura rašireni i među radnicima i zemljoradnicima, francuski film prije i sada, nadprosječno poznavanje i uživanje u hrani, ukusno oblačenje kod svih društvenih slojeva…
Jedino mi se gade krvavi stihovi Francuske himne.
