tekst: Štefica Vanjek
Ovih nekoliko ljetnih dana prava pasja vrućina, neće mi se ni jesti, a kamoli kuhati. Dok sunce ne zađe, ni susjedovi psi ne izlaze iz kuće pokupiti kosti koje uvijek čekaju.
Eh, što bih dala da mi je u hladovini pod orahom jedan bazen, ali plići da se ne utopim!
A onda shvatim da to baš i ne bi bila pametna investicija jer bi taj bazen trebalo redovito održavati i čistiti. Znate već, love nemam za platiti nekog čistača bazena kao Amer, a i prestara sam za škicati nabildane komade izgleda kao Apolon i pameti kao puran. Još bi mi se tu legli komarci i kojekakva gamad. I bez bazena me žderu, koliko god ih tretiraju njih ima na milijune, kao da ih hrane.
Bože, zašto se nisam rodila kao bogataška kći pa bi u podrumu kuće imala jakuzi, teretanu i jednog trenera. Ma, ne žalim previše, samo se osvrćem, jer vidim da njima nije ni svo bogatstvo koje imaju nije dovoljno da budu sretni.
Sokrat je rekao: “Zadovoljstvo je prirodno bogatstvo, a luksuz umjetno siromaštvo.“
Mene, siromašnu razveseli najmanja sitnica, znak pažnje, lijepa riječ dragih ljudi kao što su moji susjedi koji ne zaborave doći pitati kako sam, da li što trebam, i ne pojedu kolač bez mene. Divni su, mladi ljudi i vjerujte pomlade me za deset godina. To je sreća, kada su tvoji daleko, a imaš pored sebe ljude koji su ti kao djeca. Taj osjećaj bogati ne poznaju jer ne poznaju ni svoju djecu.
Moram priznati da se ne bi bunila na jedan jakuzi u kući da me malo opusti nakon ovih vrućina, ali bojim se da mi ne bi novinari nanjušili da ga imam pa mi pošalju neku inspekciju, a ovi udare kaznu koju nemam od kud platiti pa završim u zatvoru prije nego onaj osuđeni gospon koji odgađa izdržavanje kazne zbog bolesti izmišljenih, i stvarnih (dolijao je kažu novinari). Meni ne bi pomogle ni sve ove moje boleštine, odmah bi bila propraćena u bajbukanu, pa što mi bog da.
Da nema novinara istraživača bilo bi dosadno, i sve idealno u našem društvu makar mi osjećamo na svojoj koži svu „dobrotu“.
Eto ti neumorni i hrabri ljudi otkrivaju kako jakuzije imaju tamo gdje treba, a najviše gdje ne treba. Pa, čak i u najsiromašnijim gradovima moćnici su uživali u dobrobitima jakuzija, a troškove su normalno plaćali oni za koje misle da se hrane bananama.
Da nije novinara i vojska bi se brčkala u jakuziju. Oni su krivci što se to neće dogoditi, ali su zato uskraćeni za komunikaciju i odgovore na sva postavljena pitanja, a desetljećima izvještavaju o radu vojske. Ma, ne mogu vjerovati da se to događa i psujem u sebi sve po spisku moćnicima koji nos drže uperen u nebo. „Em ti svetu repu“, pa toga nema ni u Tunguziji, ni najudaljenijoj rupi na zemlji.
Sigurna sam da su ulja za njegu kože nakon jakuzija jeftinija od nove cijene jestivog ulja čije cijene lete nebu pod oblake, kao da sjemenke suncokreta beru ručno, a melju ih volovi okrečući veliki kameni žrvanj kao u srednjem vijeku. “Sto ih gromova osvjetlilo” Zašto su Slavoniju pustili da propadne, da se raseli, pa nema tko sijati suncokrete i ostale žitarice?!
Kada god posegnem na policu za uljem, ili bilo koju namirnicu, opalim masnu psovku u sebi onima za čiju stolicu moći sam i ja zaslužna, jer kao odgovorna stanovnica ove zemlje idem glasati, cijene rastu, a mirovine i plaće stoje. Sve to treba potrpati u poveći jakuzi pa neka se brćkaju i vade kako znaju i umiju. Možda se u naguravanju da prvi izađu međusobno podave.
Prema Sokratu, ovi moćnici nikada neće biti dobri jahači, jer ne žele uzjahati najlošijeg konja; Da bi ova država krenula naprijed u pozitivi, a ne čuvala slavno prvo mjesto u negativi.
Reforme svega i svačega najavljuju već trideset godina, a reformiraju samo svoje plaće i svoje dobrobiti. Vidi se to po uhićenjima ovih dana.
I opet će sve ostati na predstavi većoj od svih napisanih tragedija i komedija kao i sva uhićenja do sada, predstava da par dana zabavlja gutače banana.
Sunce ih negrijalo, do kad tako?! Zar još ima nešto u ovoj sirotinji za ukrasti, otuđiti, popaliti!? Ili, tko zna kako se još u narječjima kaže – lopovluk?
E, moj narode čuvaj se bahatih u foteljama.