tekst: Stjepan Poljaković
U jednom mjestu iza sedam brda, brdo manje-više ali neka ih je makar sedam, živi jedna obitelj. Nit´ je bitno ime mjesta niti su bitna imena ljudi, a niti koliko članova obitelj ima, od svega su bitnije sudbine a one su kao i osobe toliko osobne da ih dijelom treba zaštiti velom tajnosti.
Obitelj nije ni po čemu posebna, posebne su, opet kažem, sudbine, želim pisati o njima, sudbinama, bremenima.
Pokušat ću o tim sudbinama pisati iz više uglova, recimo da je ovo ono što bi jedni drugima rekli da mogu ili znaju. Želja mi je to činiti u nastavcima.
Pismo Oca sinu.
Sine moj, pišem ti iz bolnice, smjestio si me tu nerado, vidio sam to po tvom pogledu pri odlasku. Bojiš se kako ću podnijeti samoću, hoću li uz put pokupiti još neku bolest? Razumijem te ma koliko neki tvrdili da to ne mogu, mislim, razumjeti te.
Navodno bolujem od zaborava, kažu da se gubim, doktori moraju poslagati ljude u neke ladice, rubrike, vrste. Malo njih se posveti pojedincu onako, iskreno, s punom empatijom, čim uoče simptome povežu ih sa simptomima drugih i eto ti dijagnoze.
Svi smo mi originalni, jedinstveni, nema dvojice istih. Ti si oko moga oka, krv moje krvi pa opet, svako za se nosi svoje breme.
Samo ja znam jesi li i koliko moj ljubimac, ma koliko to drugi tvrdili. Volim ja vas sve troje jednako ali u tebi prepoznajem sebe, imaš moj stas, moje lice, moj hod… I meni se, ovako zaboravnom, ponekada čini, gledajući te kako ideš preko našeg dvorišta, da to zapravo ja koračam.
Tebe sam kao najmlađeg odabrao da mi budeš oslonac, ja i mama odavno ne možemo što smo mogli.
Znaš koliko se ona napatila s mojim roditeljima, dižući vas, čuvajući vašu djecu i djecu prijatelja, još i danas je tvoji prijatelji s ljubavlju pozdravljaju i svraćaju ju na čašicu razgovora.
Vraćam se pojmu zaborava, zaboravljanja uopće.
Svijet oko nas je postao okrutan, osuđuju nas seniore jer ne znamo što smo jučer večerali, gdje smo ostavili daljinski upravljač, papuče… Kako rekoh, malo tko se trudi zaviriti u dušu pojedinca, poslušati njegovu životnu ispovijed i onda na osnovu toga suditi. Vrijeme strahovito leti, između vaših pelena i pelena vaše djece prošao je tren, toliko brzo da smo se teško pomirili da i mi trebamo pelene.
Zašto vrijeme tako brzo prolazi? Zašto su svima nebitni osjećaji?
Osjećaji su ono što nesvjesno prenosimo kroz vrijeme i oni nas oblikuju. Osjećaj ponosa što sam postao muž, pa otac a onda djed, pradjed… Osjećaj ponosa što su mi djeca izrasla u dobre ljude, što se sav teški rad isplatio. Nisam bio s vama koliko sam htio, sada pod starost to želim nadoknaditi, ne mogu i ne moram više raditi, sada je prilika da uživam u vama, u vašem potomstvu i to je ono što me usrećuje.
Možda sam počeo zaboravljati jer se stidim i ne mogu se pomiriti s time da smo nemoćni?
Možda to ima veze s mojom savješću? Gledam vašu majku, koliko se bori da ostane živa, kakve je sve bolesti preboljela i koliko se brine za mene.
Vjerujem da su ti one koje si zaposlio da nas čuvaju rekli kako se iza sna uplašim i koliko ju dozivam kada vidim da nepomično leži, u fotelji ili krevetu. Nikada nismo o tome pričali, ona i ja, tko bi lakše podnio da onaj drugi prvi ode?
Načuo sam da ti je žena umrla. Pokušali su to donekle sakriti od mene. Vjerujem da si me i ti htio poštedjeti ali opet kažem, dovoljno je da te pogledam u oči, prepoznao sam bol koja je i mene snašla kada nismo znali hoće li vaša majka preživjeti onu operaciju.
Stid me ali ti želim priznati, drago mi je da nisam do kraja svjestan kako ti je? I da jesam, tebi to ne bi mnogo pomoglo, postoje periodi i doživljaji koje moraš sam proživjeti i preživjeti. Vjerujem, uspjet ćeš.
Sjeti se mene, prije dvije godine sam bio otpisan. Dolazio si k meni u posjete i nas dvojica znamo da sam se trgnuo shvativši da bi bilo lijepo poživjeti i doživjeti makar diplomu tvog djeteta, ako ne i tvoje prvo unuče. I sad u sebi osjećam to, čuvam te trenutke.
I da ti budem iskren, sretan sam zbog jednoga. Ne mogu mi oduzeti sjećanja na osjećaje, to je negdje duboko u nama i prenijet ćemo ih gdje god bili i dokle god trajali. Opet ponavljam, ma koliko vam se činio izgubljen, iza moga pogleda sakrivene su uspomene, a uspomene tkaju osjećaji.
Zato sam smiren. Što god sa mnom bilo, želim da znaš da sam za tebe, za sve nas, za vječnost pred nama, sačuvao osjećaj najfinije i najplemenitije ljubavi. Ponijet ću ih kao trofej, hvaliti se njima gdje god budem mogao, na zemlji na nebu, svejedno.
Vidimo se, za dobro obojice, nadam se u našem domu.
💔