Sonja Smolec
Dugo mi stihovi tek u glavi žive
Već dugo se ne družim s pisanom riječi.
Možda, možda odabrah putove krive,
Pitam se… kako da tu tišinu spriječim?
.
Idem putem na kojem sam opet sama,
i svaka želja, svaka mi se žudnja ruga.
Utjehu tražim na krivim adresama,
vlastitom životu ja postadoh sluga.
U tišini mi zbunjene misli vrište,
u vlastitom tijelu zarobljena čučim.
Tko mi išta daje a tko išta ište;
gle, sad se s aliteracijom mučim!
Nadanja i vjera na tankom su ledu,
a ljetna omara u svakom je kutu.
Gorčinu nađoh i u najslađem medu,
a oštar kamen u prašini na putu.
Iz zbirke “Godina crnih ptica”