piše: Milan Rajšić
Mijenjam otoke (danske), brže i češće nego gaće ili majice. Četiri pet otoka u jednom danu, a u pet dana jedne gaće ili majica.
Seeland, Falster, Lolland… Najljepši je Møn i najduže sam na njemu ostao. Usprkos turističkoj “Okupaciji u 26 slika”.
Toliko je lijep i ugodan Møn, koji je UNESCOV zaštićeni prirodni prostor, da sam osmislio mitsku priču o nastanku otoka.
Kako je svima na svijetu poznato, stvarao je Svevišnji svijet cijelih šest dana. Cijelo vrijeme je sve bilježio, zapisivao, obračunavao. Nije u to vrijeme bilo ni kalkulatora, ni računara, pametnog telefona, kao ni običnog nalivpera ili penkala. Nije još bilo ni Petra i Pavla, da vode knjigovodstvo.
Stvaratelj bi stvorio neko stvorenje ili biljku, pa velikom kredom na nebu zapisao najvažnije podatke. I tako za tisuće, milijune i milijarde.
Zbog toga je nebo još i danas ponekad bijelo.
Sedmog dana, mrtav umoran, Tvorac zaspe, a iz ruke mu ispadne divovska kreda, pa padne u Baltičko more i prelomi se u nekoliko komada.
Od tih komadića, nastali su brojni bijeli klifovi, ali i cijeli otoci.
Jedan od tih otoka je Møn, s bijelom kao kreda obalom. Mali raj na zemlji.
Nedjeljni dan. Na cestama danskih otoka, ima automobila manje nego u Detroitu, prije nego što je Ford tamo započeo automobilsku masovnu proizvodnju.
Na cestama, cesticama, stazama, putićima, su stotine i tisuće roditelja i djece, na biciklama. Prava biciklistička idila.
Istovremeno su sve prodavaonice prehrambenih proizvoda otvorene, ali ne i trgovački centri.
Sve može, tamo gdje je razuma i tolerancije.
“Na kraj sela čađava kavana…“, pjeva se u Slavoniji, a u Skandinaviji to izgleda drugačije.
Na kraj sela čađava pekara. Pekara u kojoj se žene (i muškarci, ali rjeđe) sakupe, pa mijese i peku kruh i peciva. Usput, obavezno ogovaranje. Navala je velika, pa se mora tjednima ranije ubilježiti u knjigu čekanja.
“Na sred sela česma, voda kao led…”
Na sred sela od četiri kuće, nema vode kao led, ali je stigla ogromna srebrena cisterna da odveze par tisuća litara svježega mlijeka.
Ima ovdje mlijeka i meda, a svakoga dana, domaćinstvo koje isporučuje mlijeko, pravi svjež sladoled.
Na velikoj tabli, velikim slovima i brojkama piše: “Danas od 15 do 17 svježi sladoled!”
A pjesma se ovdje dalje pjeva ovako: “…zelene se dimije, djevojaka red. Zelene se dimije, zveče dukati, a ja čekam dušo da na sladoled dođes ti!”
Otkuda sada albanska narodna u vezi s Danskom?
Jedan od najpoznatijih kuhara današnjice je René Redzepi, Danac koji svoje porijeklo vuče iz albanskih prostora.
“Šote, mori šote, šote mašala, jedva čekam šote mori da te igram ja…”
Na kraju ili usred sela, nema nikakvog pravila, posvuda, stabla trešanja. Milijuni, milijarde slatkih plodova. Toliko ih nisam vidio ni u Iranu, gdje je redatelj Abbas Kiarastami, napravio širom svijeta glasoviti film “Okus trešnje”.
Zanimljivo je da ih Danci ne jedu, niti prave marmelade. Zašto? Ovo je pitanje za neko novo putovanje u Dansku.
Taman (moja omiljena riječ, pravi pravcati turcizam) da pomislim kako u državi Danskoj ništa nije trulo, a ono kao na traci…
Slika prva. Par stotina bradatih, u kožne jakne obučenih muškaraca i rijetke žene, projuriše uz zaglušujuću tutnjavu i buku motorkotača.
Što to tjera zadovoljnog, sretnog, mirnog, uljuđenog Danca, da bude kao njegovi predci Vikinzi, agresivan, grub, neurotičan, preglasan…?
Slika druga. Jedan od gradića. Periferija. Brojni muškarci ulaze i izlaze iz Kladionice. Mislio sam da je to samo naš Balkanski postratni sindrom.
Što to tjera zadovoljnog, sretnog, mirnog, uljuđenog Danca, da izaziva Sreću?
Slika treća. Jednako u gradu i provinciji. Brojni Joga centri.
Što to tjera zadovoljnog, sretnog, mirnog, uljuđenog Danca, da bude budistički još zadovoljniji, sretniji, mirniji…?
Desetci hamletovskih pitanja i ni jedan, valjan, zadovoljavajući odgovor.
O, kako sretan dan, kako sretan dan…
U cijeloj Skandinaviji počela žetva. Kosi se sve: pšenica, raž, ječam, zob, uljana repica, sjemenska trava… Rodilo kao rijetko kada. Svi kombajni: crveni, zeleni, plavi, bijeli… u pogonu.
U zemljama emancipiranih žena, za upravljačima ogromnih mašina, brojne plavuše.
Zamislite da Merlinka sjedi u traktoru ili kombajnu.
Teško zamislivo na našim paralelama.
***
Trideset i tri dana Skandinavske idile projurila su kao tren. Kupujem dva Tuborg piva, i jurim prema luci. A u luci…?
Ludnica. Desetci kamiona i kamiončina, stotine automobila svih registracija, pet pješaka i jedan biciklista. Nove stotine već pristižu. Šareno društvo.
I tako svakoga sata.
Povratak u majčicu Evropu, koja mi se sada čini još dekadentnijom.
Brod plovi 45 minuta, a mjesec dana zaboravljeno Konzumentsko društvo, na juriš okupira restoran brze hrane, pokupuje u bescarinskoj trgovini, sve što treba i ne treba, usput ne skidajući pogled s pametnog telefona. Ni kiša ne može ohladiti usijane Konzum glave.
Znam već sada da ću dogodine, u srpnju, lutati, uživati i mučiti se po bespucima Švedske i Norveške, a između prvoga i petnaestog kolovoza, samo uživati u pastoralnim slikama Danske.
***
Devet euro mjesečna karta za vlak, najveći je izum od kada je izmišljen točak. Ali brate mili, to treba i preživjeti. Digla se kuka i motika. Cijela Njema u pokretu, posebno siromašniji. Mnogobrojne migrantske obitelji, sportski klubovi i razna udruženja, desni i lijevi, crveni i crni, torbe, šatori, ruksaci, dječja kolica, biciklo, elekro čudovišta od bicikli… Svi u jednom vlaku, koji podsjeća na Bulajićev, “Vlak bez voznog reda” s početka pedesetih ili na “Tramvaj zvan čežnja” s Marlon Brandom, u vrijeme srednje škole.
U tramvaju koji vozi pet kilometara kroz Osijek, od Zelenog Polja do Višnjevca, točno u 19.05, a poslije šestoga školskoga sata, voze se sve građevinske, mašinske, kemijske, prehrambene, tekstilne, trgovačke, elektro, pravne, medicinske, gimnazijske… osječke škole. Svi jure prema glasovitom osječkom Korzu.
Nema na svijetu, toga kontrolora karata, koji bi se usudio u to vrijeme kontrolirati tko ima, a tko ne, valjanu tramvajsku kartu.
Nepodnošljivo ugodno gužvanje, stotina mladih ljudi.
Kraljevstvo (koje nemam) dajem za slobodno mjesto u vlaku (koga nema ni za lijek), za moj bicikl (koji je nažalost tu i još svim i svačim pretrpan)!
Godardovska borba do posljednjeg daha.
U Trieru paklena vrućina.