Marijana Dokoza
I život je moj satkan od sljepoće,
Vođena rukom slijepca i pjesmom slavuja,
Obgrljena zrakama koje se nalaze iznad oblaka,
Putuje sve dalje, sve više i sve uzornije.
Ne vidim te u svim sanjama,
Ali osjećam tvoj dodir, dodir mira i sigurnosti.
Voljeh te slijepo, slijepo te željah,
Ali, život me odveo od sanjanja tvojih.
Nisam vidjela tebe i nisam te se zaželjela,
Ipak, srce je vodilo prema tvojim plutanjima.
Obrubi mjeseca nagovještavaju strah,
Još te ne vidjeh, ali te željah.
Živjela sam u danima gdje nije te bilo,
Prebivala sam u danima u kojima si me sanjao.
I oživjeh sad sjećanja,
Da, da, samo sjećanja.
Dobro sam shvatila riječi poslane od noći,
Dobro sam umislila sve te dane.
Lakše je, dragi moj, doista je lakše
Samo sanjariti.
Satkana od tvoje sljepoće…
Početni: “I život je moj satkan od sljepoće” izavršni
“Samo sanjariti satkana od tvoje sljepoće” u kontri su sa svim ostalim u pjesmi. Ovdje je semantika podbacila. Ima moja kolegica odličnih pjesama, ali joj sugeriram da ovu doradi i da je ovakvu nigdje ne šalje za objavljivanje. Ispričavam se, ali moje su želje sasvim dobrotom prožete.