piše: Milan Rajšić
Staro, široko razgranato i kvrgavo drvo kruške, predstavljalo je u Petrovu životu Svetinju nad svetinjama.
Ispod drveta je bio njemu i njegovoj obitelji i Sabor i Vrhovni sud i Ministarstvo financija.
Na drvenoj klupi, je Petar rado sjedio, s prijateljima, rođacima i namjernicima. Uz čašicu dobre šljivove rakije slušao je i bio slušan.
Deset godina je prošlo od kada smo se posljednji put vidjeli. Deset godina koje su započele povicima »U boj! U boj!«.
Petar je znao da se u boj uvijek išlo s puškom, a tamo gdje je puška bilo je i krvi, pa na kraju neizostavan plač, tuga i bol.
Nije on odobravao ni balvane, nije ga smetala šahovnica, vidio je on već u životu, »šahovnice« raznih boja i veličina, a od malih nogu baka ga je učila da je svaka vlast od Boga.
Imao je Petar u svome dugom životu, osobne iskaznice i lične karte, pet država i »država«. Nije mu mirisalo na dobro da se posvuda dijeli oružje, i još besplatno.
Nikada on nije dobio ništa besplatno u životu.
Ni od Kraljevine SHS, ni od NDH, FNRJ, SFRJ.
Navikao je on da mu u kuću svrati i Jovo iz Selišta Gornjega, jednako kao i Ante iz Viduševca, a i s Farukom iz Bojne se odavno poznaje.
Nije ga veselilo da su posljednjih dana i mjeseci, u njegovu kuću počeli sve češće, navraćati nepoznati muškarci, tiho se nešto došaptavajući s njegovim sinom.
S prvim zveckanjima oružja, nenadano mu umire supruga. Na sreću pored njega su sin, snaha i njegove dvije unuke, ljubimice.
Kad je pomislio da se nakon smrti voljene osobe, polako vraća u kolotečinu života, iz onoga oružja, koje se dijelilo besplatno, sin ubija snahu.
Iz nehata, slučajno ili namjerno, trebalo bi da presudi sud. Strah i osjećaj krivice su veliki, pa se sin pretvara u bjegunca, i od tada nikada više o njemu, ni dobre ni loše vijesti.
Ljeto, kolovoz, rano ujutro. Petra probudi potmula grmljavina i tutnjava iz pravca par kilometara udaljene Gline.
Drvena klupa, Petar i Hrvatski radio.
Predsjednik Hrvatske poziva Srbe da ostanu na svojim ognjištima. Svaki poziv prati vojna, borbena i domoljubna glazba, a sve se miješa s vikom ljudi, bukom traktorskih motora i glasnim dozivanjem, iz nekoliko stotina metara udaljenoga sela i zaseoka. Prema glasovima i imenima, Petar točno zna iz kojih se kuća odlazi. Na kućnom pragu stoji starija unuka, uplašena i uplakana.
Nema Petar za ovako malu djevojčicu nikakovog objašnjenja, pa ju pita kako je spavala, ne bi li dobio na vremenu, da nešto pametno smisli.Na dvorište istrčala i druga djevojčica.
Djeda zna što unuke vole, pa nudi da im ispeči jaja i kobasice. Djevojčice se ne daju prevariti, osjećaju da nešto nije kako treba, uplašene su i nervozne, suze im se slijevaju niz obraze. Djed polako odlazi u kuću, i pokušava narezati kobasice za omiljeni doručak svojim ljubimicama. Režući drhtavom rukom, ugleda kroz kuhinjski prozor kako djevojčice trče preko dvorišta, pa preko livade i zađoše među prvo drveće.
Petrov bolni krik bi se zasigurno čuo sve do sela, kada ne bi bilo nesnosne grmljavine svuda uokolo.
Staračkim korakom, krenu uzbrdo prema selu. Dočekuje ga kolona vozila, pretrpanih starcima, ženama i djecom, a između njjih, onoga što im se činilo najvažnijim ponijeti na put u nepoznato.
Ugleda nekoliko spaljenih i od dima crnih kuća, ali ovo ne zadrža njegovu pažnju.
U općem metežu i strci, praćenima vikom, dozivanjima i plačem, gleda Petar kako iz sela odlaze brojne traktorske prikolice.
Noge mu se odsjekoše, leden znoj ga oblio, niti plače, niti doziva. Stoji kao kameni spomenik.
Kao da se sjetio igre Žive slike, koju je kao dijete igrao. Zavrtiš se u krug, pa na komandu “Stop!”, ostaneš u zatečenom položaju. Poslije se ocijenjuje, tko je najljepša slika.
Petrov nećak, zaustavlja kratko traktor, i nagovara ga da mu se pridruži. Ljudi s pretrpane prikolice, pozvaše ga još nekoliko puta, pa nestrpljivi i uplašeni, nestadoše u oblaku prašine i smrada izgorjele nafte.
Topovska paljba se sve više primiče selu, dime se krovovi zapaljenih kuća posvuda, miris paljevine se osjeća u zraku.
Petar se uživio u igru i stoji ukočen, širom izbečenih suznih očiju i širom otvorenih usta s bolnim izrazom lica i osušenim i svježim suzama na obrazima.
Ovaj puta Petar zna, da je bez konkurencije u natjecanju, jer su svi drugi učesnici igre prekršili pravila igre, pomakli se i pobjegli na sigurno.
Petrova Živa slika, istovremeno je Pobjednik i Gubitnik.
Drvena klupa ispod stare kruške, Hrvatski radio, Petar i njegova Muka. Poslijepodne Dana D.
Tutnjava teških vozila, pucnjava iz topova, vika i dozivanje, odmakli su u pravcu, kojim su prije desetak sati otišle njegove unuke.
Radio emitira rodoljubnu, borbenu glazbu i Predsjednikov poziv Srbima.
Sjene već postale dugačke. Petrovo oko, uprkos starosti, primjeti na rubu šume, siluete ljudi. Pogleda u drugom pravcu, ista slika. Kod izvora, primjeti muškarca dok pretrčava prazan prostor, pa drugoga, pa trećega…
Igra skrivača potraja kratko i iznenada, nedaleko od njega, pojavi se desetak ljudi u vojnim odorama i s oružjem u rukama. Jedan između njih, viknu, za ljude koji nose oružje, vec uobičajeno: »Stoj! Ruke u vis!« Petar polako, i bez straha, podiže ruke, ostajući sjediti na klupi.
Prema njemu se, primiču, ljudi crnih lica, s francuskim kapama ili metalnim kacigama na glavi. Odjeća na njima uredna, na nogama im uglancane vojničke čizme.
Petar nema nikakovu tremu pred novi izbor za Žive slike. Čini mu se samo da bi mogao imati problema s rukama, koje zbog starosti ne može dugo držati visoko uzdignute.
Jedan od članova žirija s crnim nakremanim licem, i beretkom na kojoj se kočoperila crveno-bijela šahovnica, to primjeti, pa mu blagim glasom reče da spusti ruke.
Neznanci su mu se već toliko primakli, da na njihovoj odjeći Petar može pročitati HRVATSKA VOJSKA.
U oči mu upade kao dlan veliki prišitak, na njemu čvrsto stisnuta šaka, koja drži dvije munje, iznad koje piše 2. GARDIJSKA BRIGADA,
a ispod svega, GROMOVI.
Onaj s najviše žutih traka na uniformi mu uljudnim i blagim glasom zaželje dobar dan, pa ga upita ima li netko u kući ili okolo nje.
Petar niječno odmahnu glavom, maskirani ljudi se raziđoše po okolici, a onaj glavni, okružen najbližim suradnicima, ostade u razgovoru s Petrom, pitajući ga, jel’ mu nešto treba.
Jel’ gladan? Jel’ se netko nepoznat kretao oko kuće? Gdje su mu članovi obitelji?
Uputiše ga gdje da se narednih dana javi u Glini za nove osobne dokumente, a tamo će dobiti pomoć u hrani i nekoliko kuna.
Jedan od pratilaca, iz maslinasto zelene naprtnjače, izvadi par Krašovih čokolada, i ne pitajući ga puši li, tutnu mu u ruke dva paketa cigareta.
Ponoviše mu još jednom, da se sada nalazi pod zaštitom Hrvatske Republike i da se nema čega plašiti.
Odbiše ponuđenu rakiju, pa brzo i neprimjetno kao što su i došli, nestadoše u šumu, idući u pravcu kojim su se rano ujutro, otkotrljali nebrojeni traktori, kamioni, automobili…
Protekla su još dva dana u kojima se ništa nije dešavalo i u kojima je vladao zlokoban mir i tišina u zraku.
Dan Poslije. Petar po cijeli dan sjedi na klupi, gleda u pravcu sela i još se nada da će ugledati svoje unuke. Gladan nije, pojeo je nekoliko komadića čokolade koju mu je nepoznati vojnik ostavio. Ostatak se na suncu otopio.
Nema više Predsjednikova poziva, a glazbu s radija, već zna napamet.
Sjene su dugačke. Početak Apokalipse.
Tri muškaraca idu iz pravca sela. Veseli su i glasni, obučeni u različite maskirne odore, gologlavi, neuredni.
Već iz daleka psuju mu mater četničku, trožilnu.
Jedan zauzima mjesto za volanom traktora, drugi izgurava kultivator iz garaže i tovari na prikolicu.
Psovanje i vikanje dok iznose novu tešku perilicu za rublje. Žure se, pa ne uzimaju stari hladnjak i električnu peć. Još par psovki i nestadoše u pravcu sela.
Petar sjedi na klupi, spreman za novo natjecanje Živih slika.
Nema u njemu ljutnje.
Nije siguran, al’ mu se čini da je na odorama pročitao HRVATSKI LEŠINARI.
Za prisjećanje nema vremena, na horizontu se pojavila druga dvojica. Dobro su odgojeni, i nemaju vremena da vrijeđaju. Idu pravo u štalu, istjeruju dvije junice, nemilosrdno ih udarajući debelim štapom. Ovaj put je dobro i iz bliza, mogao vidjeti natpis HRVATSKE HIJENE.
Treća, poveća skupina, iz svinjca istjeruju par utovljenih svinja, dok najmlađi medju njima, trčeći po dvorištu, lovi kokoši i trpa u vreću.
Petar je sretan što 1. HRVATSKA SVINJARSKA BRIGADA, ostavlja nekoliko neuhranjene prasadi, a i kokoši su se razbježale po dvorištu i obližnjoj šumi.
Muškarac pristojne vanjštine kojega krasi uredna odora, s prišitkom HRVATSKE LJUDSKE GNJIDE je novi gost.
Nervozno i neznalački maše velikim pištoljem, zaviruje posvuda po kući i ne pronalazi ništa što mu treba.
U velikoj je žurbi, sumrak se spušta. Iz štale izvodi žeravog ždrebca. Vidi se da ne zna s njim izaci na kraj i da je uplašen. Ždrebac ljutito rže i poskakuje, a još više uplašeni jadnik, mu sasu cijeli okvir pištolja u glavu, i panično pobježe pravac šume.
Sjedimo pod kruškom poslije dugog vremena. Sretni smo, deset olovnih godina je iza nas, a Petar je prije par dana zakoračio u osamdesete.
Drhtavom rukom nalijeva rakiju u čaše.
Je li to poradi ljetne vrućine ili popijene rakije, ali mi se čini, da se klupa polagani napunila. Pored mog oca Nikole, a Petrovog “parnjaka” i bratića po očevoj liniji, tu su još i Jovo iz Selišta, Ante iz Viduševca, Faruk iz Bojne, kao i brojni ljudi u vojnim odorama na kojima piše GROMOVI.
Ima tu šahovnica, i crvenih petokraka, oko vrata vise križevi ali i krstovi, neki su obučeni u crveno, drugi u crno ili zeleno.
Naprežem oči zamagljene kolovoškom omarom i alkoholnim parama.
Na klupi ne vidim HIJENE, LEŠINARE, GNJIDE…
Bit će da nisu na vrijeme, uspijeli pribaviti rođendanski dar.
P.S. Kratka prica “Žive slike, dan poslije”, napisana je prije desetak godina, u vrijeme kada je ministar odbrane RH, bio Fred Matić, koji je raspisao natječaj za kratku priču na temu Domovinski rat.
Na putu od autora, preko posiljatelja i pošte, priči se izgubio trag u Bespućima hrvatske povijesne zbiljnosti.
Priča nikada nije stigla na poslanu adresu, a nikada je kasnije, niti jedan izdavač i urednik, ni lijevi ni desni, ni hrvatski ni srpski, nije htio objaviti, najčešće se pravdajući da nije pogođena izdavačko-urednička politika.