piše: Milan Rajšić
Prolog / Korona
Primaklo se vrijeme da napustim Španjolsku i Galiciju. Bilo bi potpuno nepošteno da narodu koji živi u ovim prostorima, ne izrazim pohvalu za valjano i disciplinirano ponašanje u vrijeme pandemije.
Još nisam u protekle dvije godine bio u nekoj sredini koja se tako drži reda. Svi, ali baš svi žitelji ovdje, izvan svoga stana nose zaštitnu masku, pa čak i kad šeću sami samcati uz obalu ili kad sjede, kao jedini gosti u kavani ili restoranu.
Ovdje je čovjek svjestan da na taj način pomaže svojoj državi i svojim bolnicama i ljudima koji u njima rade.
Ne zbog Njemačke, Srbije ili Amerike, već zbog sebe. A sve košta ništa ili tisuće i tisuće puta manje od narcisoidnog egoističnog punjenja bolničkih kreveta ili pogrebnih sanduka.
Brojke preminulih i teško bolesnih ovdje, tjedno su zanemarive i niže, nego u državicama od par milijuna na Balkanu, dnevno. Danas je u Galiciji od tri milijuna žitelja, preminulo osam.
Kapa dolje i duboki naklon. Tako se voli i pomaže, svoj narod i svoju državu!
…
Kraj Svijeta
U stoljeću sedmom, stigli su na ove prostore prvi doseljenici. U stoljeću sedmom prije Krista!
Cap de Finisterre je, kako mu ime kaže, Kraj Svijeta. Dalje nema. Nema ništa osim plavoga oceana.
U međuvremenu je Amerika otkrivena, Kopernikovo učenje je rehabilitirano, svemir je osvojen. Da je Zemlja okrugla, znamo već dugo. Barem većina.
Uprkos novim znanjima i saznanjima, fascinacija Kraja Svijeta, ostala je sve do današnjih dana.
Razmišljanja o vječnosti idu u pravcu neba, a ne prema “mare tenebrosum”, legendama, potopljenim Atlantidama i morskim čudovištima.
Ljudska znatiželja, postoji i danas, jednako kao i kroz ljudsku povijest.
Današnji hodočasnik na Kraj Svijeta ne traži, kao prije tisuću godina, relikvije, zlatne kutijice s dva smeđa zuba ili nekoliko dlaka sveca, koje će se, po povratku kući, dobro unovčiti.
I bez skupocijenih relikvija, hodočašće u Santiago de Compostela i dalje do Finistere je, pored Rima i Jeruzalema, postao jedno od tri najpoznatija kršćanska, svjetska “peregrinationes maiores”.
Motivi su danas drugi. Tisuće opremljene skupocjenim cipelama, ogromnim ruksacima, jaknama koje ne prokišnjavaju, a dišu…
Dvjesto tisuća ljudi će doći ove godine u Santiago iz različitih pravaca Europe.
Najveći broj, preko Camino frances, ali i za one koji vole biti u miru, ima još desetke puteva, kojima se rijetko ide. Netko će hodati deset, a drugi pedeset dana.
Kroz beskonačne šume borova, pinija, hrastova i eukaliptusa.
Kroz Galiciju, najsiromašniju od siromašnih u Europi. Nešto malo poljoprivrede, nula industrije i trideset tisuća malih sela.
Neki ce doći iz susjednog Portugala, a neki iz “susjedne Engleske”, brodom.
Kad čovjek dođe do Cabo de Finistre i svjetionika na kraju svijeta, zapita se, čemu služi i što znači metalna tabla, na kojoj velikim slovima piše: “Plaza de la República Argentina”.
Stotinama godina je siromaštvo, tjeralo ljude iz ovih krajeva na “hodočašće” u bijeli svijet. Malo dalje od Kraja Svijeta.
Tri milijuna Galiciana, živi danas u Južnoj Americi, prvenstveno u Argentini. Sa Kolumbom i milijunima “modernih hodočasnika”, nestao je i mit o “finis terrae”.
Nema Kraja Svijetu!
Magija Finisterre, živi i dalje.
Motiv i smisao svatko ima u svojoj glavi i svatko samo sebi može i mora odgovoriti, koliko ga daleko, noge mogu nositi i glava voditi.
…
Epilog / Kraj
Ja sam stigao do Kraja Svijeta!
Ali ne i do Kraja!
Još malo strpljenja molim!
Sutra je novi dan i Nijemci bi rekli, novi “Herausforderung” /izazov/.
Riječ, koju sam među prvima naučio, prije trideset godina.
Ili možda prije šezdeset i devet?
..
