piše: Milan Rajšić
U Trieru 30 stupnjeva. Celzijusovih. Ujutro u devet sati.
Na Moselu kao i na Rajni, reduciran brodski prijevoz roba. Isti troškovi a trećina robe se vozi.
Žetva u susjednoj Francuskoj, slabija nego obično.
Narod gleda u plavo nebo i viče k’o raja u Mažuranićevu Haraču: “Kiše, kiše gospodaru, ne vidjesmo davno kiše!”
A gospodar-kancelar-premijer, otvori usta i započe: “Čekaj krstu i nekrstu…”
Zeleni koalicioni partner, poznat po štrikanju i heklanju u Parlamentu, spremno dočeka i nastavi: “…dok isporučimo dovoljno oružja, koje će svojim pucanjem podići temperaturu, za barem jedan postotak i stvoriti nove oblake CO2. Dok upalimo elektrane na ugalj, kojih smo se odrekli samo tako, preko noći, pečenja će mjeste hljeba… Bit će onda i smrada i zagađenja umjesto obnovljive energije. A atomska energija i preostale dvije elektrane, ionako nisu zdrave, čiste i obnovljive. Svejedno što kaže susjedna Francuska i Europa…”
Pjesma “Lutka na koncu” pjevala se i bila hit, davne 1967. godine, a danas je lutka u formi Ministrice vanjskih poslova koja se gradi na Cezarovoj doktrini i politici. Gaj Julije Cezar kaže”Veni, vidi, vici”, a Analene B. kaže: “Dođoh, posvađah se i otiđoh”
Ona dođe u Kinu, Tursku ili Rusiju, pročita što na lutkinom koncu piše, posvađa se i ode.
S američkom savjetnicom koju ima, nije se ništa bolje moglo očekivati od zelene Zelene partije, koja sve zna o ljudskim pravima, totalitarnim režimima, demokraciji, štrikanju i marihuani.
Tko preživi ovu zimu i ne postane radikalni desničar, pričat će o zelenoj pandemiji poslije pandemije.
Zeleni će uštedjeti cijelih jedan posto energije, smanjenjem temperature grijanja, kupanjem toplom vodom jedanput tjedno i pjesmom: “Pomrčina, cijelo selo spava, ej sahat kula, dvanaest otkucava…”
Uvijek je bio običaj, da onaj tko posljednji napušta prostor, ugasi svjetlo.
“…Ej ko to kuca, alkom po vratima, ej alka mu se o glavu razbila!”
Običaji, vjera, nevjera, diplomacija za svakoga, suživot i s crnim vragom, tolerancija, različitost, miroljubivost, koegzistencija..
Ništa od toga.
Coca cola, capuchino, protesti, furioznost, isključivost, ograničena diplomacija, demokracija samo i iskljucivo na naš način, selektivna ljudska prava i Novi vrli moderni virtualni svijet, su na dijelu i gase Svjetlo
Pjevačica Sandi Show, govori o ljubavnoj prevrtljivosti koju nalazi u svojoj vezi. Nije sigurna kamo je ta ljubav vodi te naglašava kako bi se moglo dogoditi da ju ljubavnik zbog svoje nesigurnosti napusti. Uspoređuje ljubav s vrtuljkom na sajmu, gdje je onaj tko se na njemu vozi, u jednom trenutku dolje a u drugom gore. Kaže da je cijela vezana uz njega, samo ne zna kamo je ta privrženost vodi. U nadi je da će joj ta odanost ljubavniku jednoga dana donijeti mnogo dobroga.
Baš kao lutka na koncu.
P.S. Oduvijek sam bio na lijevoj sunčanoj strani života, oduvijek sam se borio za socijalnu pravdu i jednakost.
Žao mi je da sada tako mislim i pišem o današnjoj ljevici, koja je izgubila sve kompase, a sa Google kartom se ne snalazi.