piše: Milan Rajšić
Bit će tome skoro dva mjeseca, od kada me moj sin Filip upoznao s njom.
Pravi pravcati susret “licem u lice”. Dvadesetak minuta, pola sata, više se točno ni ne sjećam, trajalo je naše druženje. Komunicirali smo na njemačkom.
Zaljubio se nisam, nije me oduševila, bezosjećajna je bila cijelo vrijeme, ali brza i slatkorječiva.
Nisam je se ni uplašio, iako je puno, puno snažnija i veća od mene.
Dopala mi se nije, ali me kao pubertetliju bacila u depresiju. Niti spavam, rijetko i slabo jedem, Često mislim na nju, a najteže mi pada sjesti za stol i nešto napisati.
S jedne strane, kod mene je prikriveni strah, da ću biti lošiji nego Ona*, a s druge, nerado pišem, iz prostog egoističnog razloga, kako Ona ne bi imala koristi od mojeg pisanja i kitila se, pored ostalog i mojim perjem.
A glava mi puna lijepih slika…
******
Voda u kanalu mirna. Ne teče ni tamo ni ovamo. Stoji. Nema ovdje na prijevoju ni daška vjetra.
Velika plava tabla na kojoj dvije bijele strelice pokazuju dva suprotna pravca.
Iznad jedne piše Atlantik, a ispod druge Mediteran.
Atlantik ili barem jedan dio puta do oceana, je iza mene. Do Sredozemnog mora mi je ostalo samo 700 kilometara.
Već nakon nekog vremena, osjetim i vidim da je vjetar koji neprekidno puše u leđa, osjetno topliji, trešnje su zrelije i slađe, prostor sve češće zasađen vinogradima, građevine veće i bogatije, ljudi mirni i zadovoljni, stoke rogate i konja sve je više, posvuda krovovi crkvenih tornjeva pokriveni skupocjenim keramičkim pločama, desetci i stotine turističkih brodova i brodica…
Na maloj ploči skromno napisano: “Dobrodošli u Burgundiju”. Na pola puta sam između “vječnog grada Pariza” i “francuskog kulinarskog glavnog grada Lyona”.
Rijeka Seône mirno teče i ako sve bude u redu, družit ćemo se više od pola puta, sve dok se ne ulije u Rhône, nedaleko milijunskog grada Lyona.
Odlučio sam planirani put prema jugu prikratiti, a sve iz pragmatičnih razloga: lako je voziti se s vjetrom u leđima i još nizvodno, a kako će biti u povratku?
Kasnije se pokazalo da je odluka bila dobra i da bi mi dodatnih tri-četiri dana vožnje bicikle sa snažnim vjetrom u prsa, bila pravo mučenje.
U Burgundu je sve u znaku vina i njegove burgundske crvene.
Crvena boja je topla. Topla je i crvena žeravica i crvena vatra. Crvena je krv, a kroz nju i ivot.
Burgundska crvena je malo tamnija i sadrži crno ili tamno braun tonove, a onda kada na nju padne puno svjetla, postaje tamno ljubičasta.
Tamna burgundska crvena je dio palete zimskih boja.
Plavo-zeleni put, postao je ovdje u Burgundiji plavo-zeleno- crven.
U najpoznatiji dio regije, Côte d’Or, dolaze već stoljećima, dobrostojeći, da ne kažem bogati, jednako kao i oni kojima je novčarka nešto tanja, uživati u ukusnoj burgundskoj kuhinji i vinima. Nađe se za svakoga ponešto, ali se podrazumijeva, “s okusom burgundca”.
Pijetao u crvenom vinu, govedina podrazumijeva se u bordou, puževi u bordou, kruške marinirane u mladom bijelom vinu Bojules.
Stoljećima je Burgung pojam francuske kuhinje. Sve je ovdje skladno i ugodno. Posebice poslije druge čaše odličnoga (i skupoga) vina.
Nekima ništa nije skupo, pa za bocu vina iz ovih prostora, odbroje cijelih 50000 eura. Nije greška u pisanju.
Pedesetak kilometara južno od Dijon, redaju se kao biseri na ogrlici, brojna mala sela čija imena izlude ljubitelje vina: Gevrey-Chambertin, Vougeot, Mersault… Ovdje je svjetski centar vinarstva. Nekada davno su burgundski vojvode, propisivali gdje i koliko će se koje vrste grožđa uzgajati, a koje ne.
Stoljećima je Burgundac, vino vladara i bogatih. Čak i pape u Vatikanu piju vina iz Burgundije, jednako kao i gosti u Elysee palači.
Tko je u ovome dijelu svijeta naslijedio vinograd, živi kao da je u naslijeđe dobio rudnik zlata.
Jednako kao i u Champagne, ovdje je sve do u jotu, propisano i regulirano. Skoro sve. Vrijeme i nevrijeme se ne mogu odrediti, pa ima godina, kada se zbog ljetnog grada, prevelike vlažnosti, presuhog tla, ne može lopatom zagrabiti zlato, ali bez brige, dogodine je na redu dobra berba.
A ono što nije predviđeno za vinograde, ne ostaje prazno, već su to kilometri i kilometri polja sa žitaricama, travom i širom svijeta poznatim Charolais govedima.
Zanimljivo je da u jednom od najuspjeđnijih prostora svijeta, za uspjeh nisu zaslužni Francuzi, već u petom stoljeću, na prostore Burgundije, pristigli Skandinavci iz Švedske. Najprije su čuvali Rimljane od divljih Germana, pa nisu sačuvali Rim od jednako divljih Franaka i postali dio “heksagonala”. Pa branili Francusku od Engleza, od Nizozemaca, borili se za svoju samostalnost i protiv francuske krune. Ratovali i cijelo vrijeme trgovali. S vinom i solju.
A Burgundija, njezini vojvode i prinčevi, cijelo vrijeme, iz dana u dan su bili sve bogatiji, sve jači. Najjači i najbogatiji prostor u srednjovjekovnom kršćanstvu. Toliko jaki su bili vojvode od Dijon, da su vođe Francuske revolucije, samo godinu dana nakon dolaska demokracije, odlučili napraviti demokratski ustav, kojim ce se Burgundija podijeliti na par manjih regiona i na taj način spriječiti njena dominacija. Toliko o demokracijama. Nekada i danas.
Jedan dan u Chalon sur Saône. Važno francusko mjesto za elektroniku, nuklearnu tehnologiju i fotografiju. Nekada i danas. Okupljalište mladih pametnih glava, punih novih ideja.
Danas, kao i nekada davno (1765.), kada je u drugom najvećem gradu u Burgundiji, rođen Nicephore Niepce, a pola stoljeća kasnije, on sam “porodio” prvu fotografiju, prvi negativ film, prvi papir prepariran srebrnim kloridom, prvu mračnu komoru…
- godine je u gradu na Saône, rodjena “heliografija”.
Jednako kao i onda, danas rijetki znaju i poznaju Fotografiju i misle da je to ono, kad čovjek pritisne na dugme i istovremeno napravi smiješak broj 17.
* Njeno veličanatvo Chat U(mjetna) I(nteligencija