piše: Milan Rajšić
Google il´ nije znao il´ nije htio još mi nešto reći.
Nakon što me ubijedio da nemam drugog izlaza u namjeri da se vozim prema sjeveru Italije, poslao me u brda.
Vozim se a oko mene posvuda gore.
Cesta sve strmija, serpentine brojne, mišići pucaju, obrazi gore.
Pri pogledu gore na gore, sve mi je gore, a nikako da dođem gore.
Konačno, nakon što gore gore gore gore, stižem gore, a dočekuje me par stotina razdraganih žitelja planinskog naselja.
Bravo! Bravo! Avanti! Salve!
Svi plješću i vesele se.
Veselim se i ja. Jedan starčić Kalabreze me ponudi bocom piva. Jeste da je od 0.33 litre, ali veseli i kvasi osušeno grlo.
Starija dama s pregačom mi vješa vijenac kapule oko vrata.
Kao, prvi sam stigao na brdski cilj, 105. Giro d” Italia.
Za par minuta su oko mene brojne uniforme policajaca, karabinjera i koje kakvih drugih službi reda i sigurnosti.
Sklanjaju me u stranu i diskvalificiraju (vjerojatno zbog starosti?), a onda par minuta kasnije, dojuriše roza, plavi, zeleni motori, automobili i kamioni.
Glazba trešti, plesačice plešu, prodaju se majice, kape, maskote.
Sve po deset euro.
Dijele se nevrijedne sitnice.
I meni, kao utješna nagrada za prolazak kroz cilj, dopadne jedna kapa.
Cirkus odjuri dalje, a deset minuta kasnije, pored mene projure desetci policijskih motora, stotine automobila koji na krovovima voze bicikle ili dijelove za njih.
Na kraju cijelog teatra, nekoliko stotina mladih biciklista projuri, a da nisam uspio ni vidjeti Žutu majicu, ni naše Slovence, ni viknuti: “Slovenija moja Dežela!”
Bio je to dan kad sam i ne htijući, vozio jednu brdsku etapu 105. Giro.
Rezultate možete pogledati u “Gazzetto dello Sport”
Priča sa zapadne obale Kalabrije je fantastična.
Na zapadu nešto novo i lijepo. Preprelijepo.
Strma obala se drsko izdiže direktno iz mora. Na nekim mjestima nema prostora ni za kuću izgraditi, ni cestu provući. Samo vlak vijuga pored zelene obale Tirenskog mora, provlačeći se kroz brojne tunele.
Rijetko je obalni pojas širok stotinjak metara, u koje treba s mukom smjestiti naselje, cestu, prugu i neizostavnu plažu od finoga vulkanskog pijeska i raznobojnih eruptivnih oblutaka.
Ponekad se nađe i nekoliko metara plodne zemlje na kojoj se najčešće uzgaja kapula.
Ona crvena, slatka, sočna, koja se grize kao jabuka i koja uz komad kruha i par kapi maslinovog ulja, može biti ukusna Antipasti.
Naselja kao kule stražare, dominiraju obalom. Ni orlovi gore ne lete, bojeći se visine
Vec sedmi dan sam u Kalabriji. Sada neki novi, još ugodniji prostor.
Ljudi je puno više na ulicama, turizam je prisutan u formi malih hotelčića i brojnih restorana. Više reda i puno, puno manje otpada i smeća.
Zanimljiva su ovdje, kao širom južne Italije, groblja koja liče na mala naselja, s brojnim grobnicama, većim i od moga apartmana.
Osmrtnice su velike kao dvostruka stranica VUS i najčešće bijele ili u nekoj živahnoj boji, a fotografija preminulog velika kao u stvarnosti.
Kad je bal, nek je bal.
Ni smrt ovdje nije kao u ostatku svijeta.
Italijani su lijep narod, Italijanke još ljepše.
Nažalost, od staroga, meni znanog italijanskog običaja nošenja elegantnih kožnih cipela, nije ostalo ništa. Svi nose plastificirane, štampane, štancane, nazovi cipele.
Gdje su ta vremena kad se slinilo za dobrom cipelom iz Italije.
A bogami i dobro zarađivalo, radeći cipele po uzoru na one italijanske.
Ciao