piše: Ruža Silađev
Budim se. Pružam ruku na jastuk do mene. Nisam ni morala. Prazan je. Ma, da, kako i ne bi bio kada se već iz kuhinje širi miris pržene slanine i jaja. Ljutim se ponekada, jer cijela kuća miriše na prženje i mora se provjetravati. Ustvari, psssst! Fino je, jer ću i ja sjesti za stol, a on će poslužiti doručak i meni.
Kažem mu dobro jutro. Smijulji se i pruža viljuškom komadić slasnog zalogaja do mojih usta. Nema mi druge nego da mu se pridružim. Postavljamo hranu na trpezu. Još žuri u baštu ubrati koju rajčicu. Uzimam jednu. Odmjeravam je.
– Ova ti je reprezentativna. Baš je ogromna! Svaka čast. To možeš samo ti.- kažem. – Biolog!
Perem rajčicu pod slavinom i dalje se divim veličini, obliku i boji. Doručkujemo. Pitamo jedno drugo kako je ko spavao. Uključujemo televizor da čujemo vijesti u osam. Ljutimo se na ono što čujemo. Red politike…red politike…Opet red.., a o povećanju penzija ni govora.
Na dvorištu se kokoške već oglašavaju kokodakanjem. Žurim da ih nahranim. Usput sakupljam ostatke hrane od doručka i nosim maci i kuci. Oboje trče prema meni i u toku dana samo su taj put prijatelji međusobno.
Prolazim pored ambara sa kukuruzom, a jato golubova prhnu nada mnom. Pridružuje im se jato čvoraka sa tek zarumenjele višnje. Kokoške i pilići radosno prelijeću, skaču i trče prema meni. Na brzaka im sipam hranu i vodu, jer miris svježe kuvane kave dopire čak do zadnjeg dvorišta i golica mi nosnice.
Jutarnje sunce je dobrano obasjalo terasu. Prodire kroz lastare vinove loze i kivija praveći nestvarne šare po stolu, stolicama, zidu i podu. Kivi koji je odnegovao iz ploda moj biolog, razgranao se, odomaćio. Svakoga proljeća se divimo njegovim baršunasto, svijetlo zelenim listovima na licu, a na naličju blago crvenim. Tulipani u društvu sa carskim krunama su u punom cvatu. Miriše bagrem. Vrapci đalakaju na susjedovom krovu, a laste grade gnijezdo pod okapnicom.
Kava me čeka. Sjedamo oboje. Pijuckamo.
– Jesam dobro skuhao?– pita.
– Jako dobro. Odlično. Šteta da je ja kuham.- šalim se.
– Prava si mustra – kaže.
Oglašavaju se grlice. Tu su. Nema ni metar i pol iznad nas. U kiviju su napravile gnijezdo. Kljun o kljun, krilce o krillce, pa onda poskoči jedna, pa druga, pa zalepršaju iznenada i spuste se na sam rub bačve pune kišnice koju smo postavili ispod oluka. Pratimo ih. Malo piju, podignu kljun kao da uživaju u okusu, a onda prskaju jedna drugu i kupaju se polivajući svaka sebe.
– Eto, će ti popiti svu kišnicu – kažem- pa nećeš imati za zalivanje limuna i naranče.
Razmišljam kako se samo sjetio na koji način prikupiti kišnicu, pa je ima i kad kiša ne pada. Zna se da agrumi vole meku vodu, a i ostale biljke su „zahvalne“ na kišnici, osim oleandera.
– Aha, ha, ha...- smije se.
Grlice se vraćaju u svoju nastambu tik iznad nas. Ne boje nas se. Govorimo, ustajemo, hodamo i kad bi htjele mogle bi nas kljucnuti po glavi, ali ne. Uživamo gledajući ih. Ima li još negdje takve prpošne ljubavi, pitam se. Kada ne popravljaju gnijezdo, neprekidno se ljube, igraju, uzleću i sleću. Pokazuju nam kako treba živjeti. Gledamo ih i smijemo se našim ljutnjama i ozbiljnim sukobima.
–Šic, – kažem mački koja se baš ozbiljno zagledala u grlice. – Strah me da će ih ščepati.
– Ne može – odgovara suprug – slabe su kivijeve grane. Ako se počne verati, pokidat će se i ona će ostati praznih kandži.
Proljeće je u punom sjaju. Muškatle, one starinske što su nam ostavile bake i matere u naslijeđe, su napupjele. Kao da će svaki čas buknuti bojom. Uskoro će moj rođendan. Doći će prijatelji. Već sedamdeset! Ko bi rekao?
– Želiš li nešto posebno za rođendan? – pita me.
Gleda u mene, pa onda u grlice, pa opet u mene.
– Želim.
– Slušam.
Gledam u prozirno plavetno nebo sa bijelim oblacima kao od pamuka na kojemu su visoko, visoko gore dvije crne točkice, dvije ptice i kažem:
– Želim. Želim da i sutrašnji dan i svi sljedeći što će doći, budu isti ili bar slični kao ovaj.