piše: Dragica Trumbetaš
Dogurali smo do vrhunca ljeta. Danas Velika Gospa, hodočašća i proštenja, sutra već za mnoge novi radni dan poslije odmora.
Ova godina je specifična, presušile su male rječice, ispucala zemlja od suše. Na proljeće su bile velike oluje koje su najavile vremenski kataklizmičko ljeto.
Od starih tradicija, proštenjem usred ljeta treba se zahvaliti svecima koji su čuvali usjeve od tuče, stada od žege, ljude od bolesti. Sveci su se izgleda umorili od toga da nas čuvaju, previše smo postali bahati, nismo za suradnju i eto radimo u korist vlastite štete.
Pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći, poslovica je koja je mnoge natjerala da ustanu kad su pali, da počnu iznova kada su ostali bez svega.
Prizori s Banije, koja se ne može obnoviti bez pomoći šire zajednice, svjedoče da je država kao institucija potpuno zakazala.
Umjesto stotinu gradilišta imamo tisuća suznih očiju koji s teškom mukom pričaju o uzaludnom nadanju.
Novi ministar na odmoru, sutra će dati novo obećanje, pomaknuti početak radova za još koji mjesec, u svom kabinetu smisliti nove izgovore.
Što se zapravo čeka nitko točno ne zna, možda Nepalce da popune prazna mjesta, da upale bagere i krenu na raščišćavanje. Čekajući iz dana u dan već drugu godinu, mnogi su odustali jednostavno se spakirali i otišli.
Politika da se u Hrvatskoj može radnik podcjenjivati, do te mjere, da mu plaća bude ispod svake cijene došla je na naplatu, ove godine pokrpali smo turizam, druge godine i to neće biti moguće. Stranci dođu, vide i odu, odu gdje se od plaće može živjeti.
Uzalud nam naručeni članci o optimizmu, čovjek se pokriva dekom koliko je deka dugačka, optimistička prognoza ne može rastegnuti deku. Strah od teške jeseni uvukla se u ljude, uzalud obećanja da će plina biti kad građani već sada znaju da ga neće moći platiti.
Povlaštena kasta ne brine brige, zakoni koje su sredili tako da idu njima na ruku, da im se opraštaju milijunski dugovi za porez, za kredite, za propale investicijske projekte, svoju odgovornost sakriju iza članske knjižice stranke na vlasti ili podrške Vladi koja štiti korupciju.
Ti će danas biti prvi na hodočašću, opet će trgovati tradicionalnim običajima, osjećajima ljudi koji u vjeri pronalaze utočište.
Ne vjerujte širokom osmjehu čovjeka koji na hodočašće dođe u službenom automobilu s klimom na najjače s dežurnim šoferom, ne vjerujte slatkorječivosti, ljudi se dokazuju djelima, a ne praznim obećanjima. Vjerujte polovicama koje se provlače stoljećima.
Ništa nema plemenito u tome da trpimo, tonemo u siromaštvo u zemlji koja nam je darovala sva prirodna bogatstva.
Obaveza je naša da zajedničkim snagama zaustavimo poniranje u pakao za života koje donosi siromaštvo.
Naši umirovljenici došli su do ruba, očekuju oslonac, pruženu ruku koja će pružiti pomoć.
Povećanje mirovine koje se očekuje na jesen, licemjerno se prikazuje kao povećanje a u stvari je gubitak cijele godišnje mirovine.
Formule po kojima se računa donijele su za zastupnika u Saboru koji je glasao za te zakone, jednu prosječnu mirovinu više, a za radnika iz rada mirovina je rasla 47 kuna po godini.
U 4 mjesecu ove godine kada je bilo zadnje usklađenje mirovina, mlijeko je bilo 5 – 6 kuna, litra, danas je 10 – 12 kuna, država nam priznaje 6,04% inflaciju što će biti 60 lipa po litri mlijeka.
Ako si sami ne pomognemo, nema matematičke realnosti da opstanemo.
U svim božjim zapovijedima stoji: “gladne nahrani žedne napoji,” no danas u našem društvu “elita “su oni koji svaki dan regrutiraju kolone novih siromašnih.
Svi ti koji varaju na porezu, koji ne plaćaju radnike dovoljno, koji dižu cijene za svoj ogromni profit, nisu “elita” nego karcinom našeg društva.
Sirotinja koja se stvara nije ni Bogu mila.
Dužnost nam je zaustaviti rast siromaštva, to moramo sami, bogati su se odavno pobrinuli za sebe!