piše: Katarina Pejić
Ne radim džabe ni za milijun eura
Čim kažete da volontirate, ljudi vas ne pitaju gdje, ni zašto.
Pogledaju vas sa facom. Jesi li ti normal(a)na?
Prije dvadesetak godina i sama sam volontirala kao dopisnica za jedan hrvatski medij. Učila posao, upoznavala ljude, skupljala iskustvo. Nije mi padalo teško.
Ali tada me jedan lokalni moćnik, čovjek čiji je ego bio veći od općinskog proračuna pogledao kao da sam upravo izjavila da slobodno vrijeme provodim perući asfalt četkicom za zube.
Objasnio mi je da on taj posao ne bi radio ni za milijun eura.
Da je znao da ga radim besplatno, vjerojatno bi pozvao hitnu pomoć. Elem, završio je karijeru moćnika s dugovima pred dužnicima! Ali u očima iseljenika je bio sinonim uspjeha! Uglavnom je volontiranje shvatio da radnici za njega trebaju raditi džabe! Danas nebitan!
Pišem ovo iz Njemačke.
Zemlje u kojoj volontira gotovo 27 milijuna ljudi.
Dvadeset i sedam milijuna.
To je brojka od koje prosječnog balkanskog mudraca zaboli glava.
Jer kod nas čovjek koji pita:
Kako mogu pomoći?
automatski postaje sumnjiv.
Što smjera?
Koga zastupa? Koliko je ukrao?
Nije ni čudo što se organizacije koje pomažu pretučenim ženama ponekad promatraju s više nepovjerenja nego ljudi koji su ih pretukli.
To je ona posebna vrsta društvene logike zbog koje bi vatrogasca prvo pitali ima li građevinsku dozvolu prije nego ugasi požar.
A onda imamo i poseban dragulj naše dijaspore.
Čovjek ode u Njemačku.
Zaposli se. Kupi kuću. Odgoji djecu.
Dočeka mirovinu. Provede trideset godina u istoj ulici.
Ali nikad ne upozna susjede. Ne nauči jezik!
Ne učlani se ni u jedan klub.
Ne volontira ni jedan jedini sat.
Ne ode ni na jedan sastanak gradskog vijeća. O političkim angažmanima neću ni govoriti! Od politike znaju za koga trebaju glasat ali u domovini! Ovdje, im je svejedno! K´o da je važno što u godini živiš 300 dana tu!
Ali zato svaki dan tri sata komentira kako spasiti Hrvatsku. On zna tko je uništio državu.
Tko je pokrao narod. Kako riješiti demografiju.
Kako urediti školstvo. Kako voditi vladu.
Kako voditi Europu. Kako voditi NATO.
Kako voditi svemirski program da ga kojim slucajem imamo! 😁 Kojeg gradonačelnika treba imat Zagreb, Split i Osijek iako tamo uopće ne žive!
Jedino ne zna ime gradonačelnika grada u kojem živi 300 dana u godini! To je fascinantan talent.
Politički influencer bez lokalne adrese.
Čovjek koji desetljećima živi u Njemačkoj, ali mentalno i dalje sjedi ispred trgovine u rodnom selu.
Njemačku koristi. Hrvatsku komentira.
Ovdje je gost. Tamo je iseljenik.
I tako uspije ne pripadati nigdje.
Najzanimljivije je što upravo oni koji se najviše žale da ih Nijemci nisu prihvatili često nikada nisu pokušali postati dio njemačkog društva.
Njemačka nije savršena. Daleko od toga.
I ovdje birokracija ponekad djeluje kao da ju je projektirao Kafka tijekom posebno lošeg dana.
Ali jedna stvar funkcionira.
Milijuni ljudi svake godine daju dio svog vremena zajednici. Ne zato što moraju.
Nego zato što razumiju nešto što mi još uvijek pokušavamo izračunati kalkulatorom.
Društvo nije bankomat. Nije servis.
Nije hotel. Nije država dužna prvo dokazati ljubav prema građaninu.
Ponekad građanin mora dokazati da mu je stalo do društva.
Volontiranje nije besplatan rad.
To je članarina za pripadnost.
Najkraći put od prezimena na poštanskom sandučiću do integracije!
Jer stranac ne prestaje biti stranac kada dobije adresu.
Prestaje biti stranac onda kada zajednica osjeti da je došao živjeti među ljude, a ne samo za interes. I možda je upravo u tome najkraća definicija razlike između uspješnog društva i društva zarobljenog u vlastitim izgovorima,
Volonteri grade ono što će ostati iza njih, a oni koji uvijek imaju razlog da ne pomognu, najčešće iza sebe ostave samo još jedan izgovor!