piše: Milan Rajšić
Ribe i dalje plivaju leđno, a na površinu rijeke Odre isplivala i prva istina, točnije poluistine i lažne vijesti.
Žitelji druge po veličini poljske rijeke zabilježili su prve crknute ribe prije točno mjesec dana, a svoga susjeda Njemačku, između kojih Odra teče kao granica, obavijestili tek prije deset dana.
Za razliku od ratišta širom Ukrajine, gdje se ništa ne zna, ovdje se još manje zna.
Tko koga, kada, koliko i gdje?
Pedantni Njemci odmah napravili brojne analize vode i ustanovili povećanu količinu žive te prisutnost crvene alge.
E, onda poljska konzervativna vlast iz Varšave, sve to nazvala lažima i poluistinom, pa pozvala Veliku Britaniju, kao neupitnog galaktičkog stručnjaka za rijeku Odru.
Do tada je na rijeci sakupljeno (i sakuplja se dalje), više od stotinu tona!?, od bezgrešnog poljskog Duha svetoga, riba naučenih leđno plivati.
Na svu sreću, rijeka graniči s Njemackom tek posljednjih stotinjak kilometara. Teško je i zamisliti, kakve bi reakcije bile da je grešni Duh sveti, došao iz zemlje Fritza i Heinza.
Bolje dobar susjed, nego najbolja ograda, kaže naš narod.
Nažalost, nigdje se ne govori, kako izaći na kraj s lošim susjedom.
****
Kraj je ljeta. Posljednja augustovska nedjelja.
Po cijeli dan s nove “Traviate”, praši Janis, potpomognuta Tinom, a onda kad me uhvati pubertetska zaljubljenost i ljubomora, dobra je i Tomova Delileh.
“Way, way Delileh…”
Susjedi izvan sebe, otac proklinje dan kad mi je kupio gramofon. Majka najradije provodi vrijeme u vrtu, daleko od bijesnih pogleda susjeda.
Dan dugačak, predugačak. Kada će već jednom ta večer, a naročito mrak?
Brada i brkovi rastu, hormoni rasturaju…
Seosko kino počinje u osam navečer.
Dvadeset redova po dvadeset sjedala u parteru i još šest na balkonu. Zna se gdje tko sjedi. Naprijed oni koji imaju manje love, onda slijede oni koje zanima filmska umjetnost, onda oni, kao ja, koji su se došli u kino ljubiti.
Dva sata za filmski poljubac. Oni na balkonu misle da su s druge planete.
Još je svijetlo napolju, ali je mrak kad počne film.
Na platnu su Bonnie i Clyde. Puca se iz svih raspoloživih oružja. Kraj mene je Ružica. Ljubimo se bez pauze i bez predaha. Film sam ionako gledao prije tri mjeseca.
I taman kad nostalgična razbojnica Bonnie odluči posjetiti svoju mamu, film se prekida, pale se svjetla, zvižduci, glasno “Buuuuuuuu!”…
Navikli smo mi na ove prekide i ometanje, brzo se popravi kragna, košulja, bluza, suknja, frizura, pa mirno čeka dok stari Brcan zalijepi prekinutu celuloidnu traku.
Glasno negodovanje i zviždanje se nisu ni smirili, a u kino dvoranu, doslovno umarširaju četiri uniformirana, naoružana, vojnika Jugoslavenske narodne Armije, praćena smrknutim civilom, koji u ruci drči povelik list papira i čita imena: Marko Marković, Petar Petrović, Ivan Ivanović…
Muškarci začuđeno ustaju, vojnici ih postrojavaju i odlaze kao što su i došli.
Film se nastavlja uz glasan žamor.
Mi se ljubimo. Do kraja filma je samo desetak minuta. Ni trenutka ne propuštamo.
Sljedeće jutro se na ulici, kod pekara, u autobusu i u prvim vijestima, čuje da su Rusi, “na poziv” ušli u Čehoslovačku.
Marko, Petar, Ivan…, ostaju naredna tri mjeseca u rovovima na mađarskoj granici udaljenoj samo dvadeset kilometara od sela.
Među Markovićima, Petrovićima, Ivanovićima, su i brojni profesori.
Nema u školi Krupića, nema popravnog iz povijesti, nema Pleše, nema popravnog iz geografije.
Kraj praškog proljeća, donio nepodnošljivu lakoću završetka prvoga razreda srednje škole.
Čeka se nova subota i kino bez obzira koji film igra, ples u omladinskom domu uz “Crne Bisere”, a na kraju, poslije ponoći, pravac park i Esterhazijev dvorac.
Ljubav u mislima
Ljubav u grudima
Ljubav u žilama
****
Šest je mjeseci prošlo od ruske agresije na Ukrajinu.
Šest je godina prošlo od kako smo Marija i ja, putovali po Ukrajini (…Rumuniji i Moldaviji), cijelih šest tjedana.
Počeli smo putovanje u Zahony, posljednjem sjeveroistočnom mađarskom gradiću, pa preko Uzgoroda, vlakom do nekadašnjeg najvećeg europskog rudnika soli Solotvina.
Valjanje i kaljužanje u slanom blatu, cjelodnevni izleti u susjednu Rumuniju. Posjet Sighetu Marmatiei, veselom groblju u Sapanti.
Preko geografskog centra Europe, a pored rijeke Tise (Crne), zakoračili u najviše ukrajinske planine, Karpate.
Bili u zemlji Rusina, naroda koji nikada nije imao svoju državu, slatke ukusne “eklere”, jeli šećući po najvećem jevrejskom groblju izvan Izraela.
U Cernivcima, glavnome gradu Bukovine, gdje su se nekada susretale granice Austro-ugarskog, Osmanlijskog i Ruskog carstva, u kavani “Kod crnog bika”, tih dana se moglo prelistati neke od stotinjak europsko-tursko-ruskih novina.
Kasnije smo plesali svakoga poslijepodneva uz živu glazbu, skupa sa stotinama moldavijskih umirovljenika, na ulicama Chisineva, glavnoga grada najsiromašnije europske države, pa pili dobro vino ili odličan konjak.
Put nas vodio dalje do delte Dunava.
Na ukrajinskoj strani “mala Venecija” i bezbrojni prodavači suhe ribe. Na rumunjskoj, preprostrano da bi čovjek išta vidio. Raj za ljubitelje ptica.
Izležavali se i sunčali na obali Crnog mora. Nažalost, rijetko ulazili u vodu.
More je te godine “procvjetalo”. Neugodan osjećaj, kao da tisuće ruku, dodiruje golo tijelo.
U Odesi, uzivali u proslosti i sadasnjosti. Dijelili osjecaje sa Puskinom, Eisensteinom, Iljif i Petrovom.
Išli na dvoboj s Voroncovom, sjedili na dvanaest stolica, penjali se i silazili niz Potemkinove stepenice…
Ubijali se u boršč juhama, pelmenima i pirogima punjenim gljivama, gušili se ogromnim preslatkim lubenicama, ribe male i velike, slane, ukiseljene, pečene, kuhane, plivale u vinu, pivu, crnom čaju, ruskom kvasu…
Povratak u šezdesete.
Pravac “rumunjska rivijera”. Samo pogled na rafinerije ružan, a sve ostalo u redu: pijesak, more, obilje ribe, ugodni domaćini, niske cijene.
U Bukurešt skrećemo samo da vidimo najveću europsku građevinu, parlament.
Brzo dalje prema Brasov, Sibiu, Sighisoara, Vlad Tepes, grof Drakula…
Jedan biser sustiže drugi. Toliko lijepoga nije čovjek u stanju pohvatati i poslagati u svoju malu, ograničenu glavicu… Nebrojene drvene crkve.
A tek prekrasno izvana oslikani srednjovjekovni manastiri: Humor, Moldovita, Cucevita, Voronet i širom svijeta glasovita voronet plava…
Šest tjedana proletjelo i preostalo samo toliko da se jedan cijeli dan uživa u banatskom Temišvaru.
Pa pravac Novi Sad i…
Cica mica, gotovo putovanje.
Što ćete putovati, putujte sada…