piše: Milan Rajšić
Briljantno putovanje (a tko će me hvaliti, ako ne ja sam?), zaslužilo je i poseban završetak.
Iz Nantes, glavnog bretonskog grada (poznatog i kao glavna luka iz koje i u koju su stizali desetljećima crni robovi iz Afrike, a Francuzi, kao pojma o tome nisu imali!), vozim se nešto manje od 400 kilometara, do Paris Montparnasse, jedne od dvadesetak pariških željezničkih stanica.
TGV (train a grande vitesse), ili po naški, najbrži vlak u Europi (koriste ga u Nizozemskoj, Engleskoj, Španjolskoj…), koji može voziti do 340 kilometara na sat, udaljenost od Nantes do Pariza prevaljuje za dva i pol sata. Automobilom po autocestama, potrebno je četiri sata.
Ne stigne čovjek ni popiti kavu, doručkovati i valjano prelistati novine, a o drijemanju i spavanju ni govora.
Vlak prepun do posljednjeg mjesta, a moja bicikla jedina u vlaku s plaćenom kartom i na jednom od dva mjesta za bicikle rezervirana. Francuzi koriste sklopive bicikle, koje se voze kao ručna prtljaga.
U Parizu, pariški, veselo, razigrano, šareno, bez posebne pretjerane žurbe.
Vozim se biciklom kroz Vječni grad nad gradovima.
Kavane prepune, bageti šeću po ulicama, još ne probuđeni turisti zbunjeno stoje pred zatvorenim vratima Louvre, prodavači knjiga (bukinisti) na obali Seine tek raspremaju svoje legendarne metalne štandove sa svim i svačim u svijetu knjige i grafike (čega tu nema, ne postoji na svijetu!), radnici rade na obnovi Notre Dame…
Približavajući se prema cilju, Paris Est, željezničkoj stanici s koje polaze vlakovi na sjever Francuske, izgleda mi kao da su svi na ulici cijele noći, danima.
Stranac u Parizu, još ne razbuđen do kraja, pita se, nalazi li se u Dakru, Neuchatou ili Marakešu.
Posljednjih dva kilometra, smjenjuju se prodavaonice i radnje, koje nude robe i usluge, prvenstveno iz Afrike, ali i s ostalih paralela i meridijana ovoga svijeta.
Nema što nema. Čuje se nešto što bi trebalo biti hrpski ili srvatcki, teško je iz dvije rečenice dešifrirati, lakše je to bilo dešifratoru Sfinge u drugom svjetskom ratu.
Kavu francusku pijem kod kosooke Francuskinje, a košta nevjerojatnih 1.20 euro, ako se stoji. Dvadeset centa više za sjedeće mjesto pod oblacima i suncem s pogledom na Strasbourg bulevar. Čaša crnoga, od kojeg se brzo zažuji, košta isto kao kava. Pravo hamletovsko pitanje za onoga tko ima šupalj džep.
Tri sata Pariza procurila k’o pjesak kroz prste, pa sjedam u još jedan TGV, ovaj put do Nantes, odakle dva sata “običnim” vlakom 140 na sat, do Luksemburga.
Nisam se ovaj put uspio na sebe naljutiti, što sam nespretno i nesretno uspio izbrisati dvije tisuće fotografija iz Italije i Skandinavije.
Sjetim se velikog Roberta Cape, koji je prije 78 godina u Normandiji, stavio svoj život na kocku kao prvi ratni fotoreporter, pa laboranti u Londonu sve uprskali, a život svejedno išao dalje.
Blago siromašnima digitalnom tehnologijom, njihove su fotografije već u Carstvu nebeskom.
Haa, haaaaaaa, ha…
(A tko će se smijati, ako ne ja sam)
****
Još za kraj: tko je tko i što je čije?
Asterix i Obelix, živjeli oko 50. godine prije Krista u izmišljenome selu na sjeverozapadu Galije, području današnje Bretagne. Selo je poznato među Galima po tome što je jedino koje još nisu osvojili Julije Cezar i rimski legionari. Stanovnici sela vuku nadljudsku snagu iz magičnog napitka koji priprema druid Čudomix (francuski: Panoramix). Selo s jedne strane okružuje ocean, a s druge strane tri rimske utvrde, čija je namjena paziti da Gali ne stvaraju nevolje.
Prvi lovci živjeli na području današnje Bretanje, prije 7000 godina i postavljali menhire i dolmen, pa u 3. stoljeću prije Krista došli u ovaj, kako ga oni nazvaše, Armorika prostor, Kelti, doseljenici iz Velsa i Irske.
Pa onda Cezar pokušavao osvojiti ovaj dio svijeta Finestre, na kraju svijeta i tamo bili gazde 400 godina, a onda stigli Vikinzi sa Sjevernog mora, a keltski potomci pobjegli u majčicu zemlju na Britanski otok.
Pa kad je Galski pjetlić oslobodio i ujedinio prostor u buduću Francusku, vratili se i Bretonci u vojvodstvo Breizh, kako oni sami sebe zovu, pa molili Francuze da ih brane od raznih nevolja rimskih, vikinških i inih.
Pa se udavali i ženili s drugim vojvodstvima, grofovijama i kraljevstvima a sve kako bi postajali bogatiji i polako gubili i ono malo neovisnosti što su imali.
Pa polako zaboravili na to da su oni Breizhe iz Breizh, a to trajalo skoro tisuću godina.
A onda došlo vrijeme 1848. pa se oni kao i druge neuspješne “uspavane” nacije, sjetili da bi i oni trebali imati svoju državu (a imali, pa prokockali, prokartali, propili, prokurvali, proćerdali, blago rečeno..).
Pa se sjetili da postoje i sredstva kao što su terorizam, bombe, suradnja s Hitlerom, pa ponovo bombe, eksploziv, dizanje u zrak spomenika i državnih institucija.
Pa im država Francuska još bezobzirnije odgovarala zabranama, kaznama, služenjem kao topovskim mesom u obadva-tri rata.
Iz toga vremena najpoznatija je brutalna apsolutistička fraza: “Pljuvati i govoriti bretonski, strogo zabranjeno”.
Danas se smije govoriti, kako tko želi, ali se broj onih koji govore “breizh”, u posljednjih deset godina smanjio!!? s milijun na 400 tisuća.
Ovo je pravi, već viđeni i uobičajeni obrazac nacionalizma, a svatko sam treba sebi na pravo mjesto smjestiti nadprosječno ugodnu i simpatičnu Bretanju, Bretoniju, Bretagne, Breizh…
Jednako kao i njene još ugodnije Kelte, Rimljane, Gale, Vikinge…
A što prije spakirati stvari i pravac “Mali nepoznati europski raj”, gdje ima ponešto za svakoga na ovome svijetu.
