piše: Milan Rajšić
Dvije slike nosim na putovanje po Egiptu. U glavi, podrazumijeva se.
Na jednoj, mali nasmijani unuk i djeda, a na drugoj, mladi, još u pubertetu, sin.
Prva se dešava u pješačkoj zoni Triera, a druga na obali Nila, u Asuanu, tamo gdje počinje Naser jezero i velika Nubijska pustinja, a završava Egipat.
Na prvoj, mali trogodišnji unuk i djeda zaljubljeno se gledaju i unuk pokušava oponašati ono što djeda radi. A djeda radi male gluposti.
Na drugoj, petnaestogodišnji sin s bijelom štrikanom kapicom, kakve u muslimanskom svijetu nose hadžije, pametni i iskusni, viđeni ljudi u islamu. Okružen je s desetak tamnoputih muskatača, kojima se na licima vidi sva težina života na Nilu. Momak polako i glasno čita s papira koji mu lađari daju. Pomalo mu neugodno i lagano se crveni u licu, jer se do tada nije sreo s ovom književnom formom.
“Dragi Ismaile, rado se sjećam lijepih, romantičnih, idiličnih večeri na tvome jedrenjaku…” započinje pismo neka Jessica iz Nizozemske. Pa pismo Brigitino Muhamedu, Naseru piše Henriete iz Hamburga…
Sva pisma su pisana na engleskom, ali ih brkati mornari ne znaju pročitati. Oni dobro govore taj jezik, ali čitanje i pisanje ih nitko nije učio. A pisma stižu i stižu. Sakupilo ih se kao u Aleksandrijskoj biblioteci.
Filip popio par karkade čajeva od hibiskusa. Više ne može. Nastavak sutra…
Za nagradu, sljedećeg dana, nakon dobrog ručka na jedrenjaku, čijeg se imena više ne sjećam, svi mi, posada i putnici, komada dva, potražimo hladovinu ogromnih bijelih jedara, pa drijemamo, a moj sin po prvi put u životu preuzima kormilo u svoje ruke.
Malo, malo, pa jurimo prema pješčanoj obali, kapetan Abdulah popravlja kurs, pa nakon desetak minuta, na vidiku druga obala…
I tako cijeli dan popodne.
A tako će biti i cijeli život. Prijepodne, popodne, danju i noću…
Tisuću kilometara sjevernije, tamo gdje moćni Nil, najveća rijeka na svijetu, čini stotine kilometara široku deltu, mirno tekući u Sredozemno more, a nakon više od šest tisuća kilometara nemirnog toka od Tanzanije preko cijele sjeverne Afrike, konačno dolazim u Rosette.
Više od pola stoljeća sam to želio i sanjao. I dosanjao.
Rijetki ovdje znaju što je Rosette, ali svi poznaju El Rashid. Tako se danas naziva, nekada davno, najveća egipatska luka.
Grad je iz idiličnoga ribarskog naselja, okruženog kilometrima palmi, prerastao u nebrojene betonske kocke.
Kiša pada, blato do gležnjeva, bogata tržnica, glasna vika, mirisi svježeg povrća i voća u zraku.
Znam da ovdje nema ni glasovite “Rosette”, kamene ploče slučajno pronađene, a danas pohranjene u Britanskom muzeju, ali mjesto i ploča su za mene mitski.
Kamenu ploču pronašao 1799. jedan francuski oficir, u vrijeme kada je Napoleon, vladao ovim prostorom.
Na granitnoj ploči se nalazila jedna zapovijest svećenika iz Memphis, centra faraonskog carstva.
Tekst je bio napisan na tri ondašnja alfabeta: hijeroglifima, demotskim pismom i grčkim.
Ploča pala u zaborav, Francuze pobijedili Britanci, a ovi prenijeli sve zarobljeno u London.
Na svu sreću, prije toga, mladi Francuz, Chapollion, koji je već obznanio brojna otkrića, u prvom razumijevanju hijeroglifa napravio kopiju teksta. Malo kasnije je isti preveo i riješio jednu od najvećih misterija i enigmi našega vremena.
Dao je na taj način jedan od najvažnijih odgovora na vječno pitanje:
Tko smo? Odakle dolazimo? Kuda idemo?
Do tada Chapollion, nikada nije bio u Egiptu.