piše: Milan Rajšić
Točno prije pola stoljeća, 23 milijuna ljudi, u jednoj zemlji na brdovitom Balkanu, uživali su u neponovljivom ljetu.
Sviđalo se to nacionalistima i šovinistima ili ne, toga kasnoga ljeta 1972., navijalo se za plavo-bijelo-crvene, od Vardara pa do Triglava.
Moderni sportski gladijatori, sreli su se u München, na 20. Olimpijskim igrama. Jedna bronzana i dvije srebrne medalje u boksu i hrvanju, ostale su (nepravedno) neprimjećene i zaboravljene, nakon zlata u boksu, koje je otišlo na tamo neki Balkan.
Umjetno stvorena Jugonacija, veselila se danima, uspjehu jednog Mate iz Imotskog. “Parlov Mato, naše zlato!!” Svi u jedan glas. Svi, osim nacionalista i šovinista.
Tih dana je desetak tisuća žitelja Beograda bilo na aerodromu Surčin, očekujuci povratak zlatnih rukometaša. Nitko se nije pojavio osim par službenika rukometnog saveza.
Od toga vremena, počeo se u Europi igrati odličan rukomet, ali od toga momenta počinje moderna ekonomska migracija, koja se do današnjih dana nije zaustavila.
Bila je to posebna Olimpijada. Ameri su prvi put u povijesti izgubili zlato u košarci i k tomu od vječnog neprijatelja Rusa.
Za horor događanje, prekrasnog sportskog natjecanja, pobrinuli su se teroristi iz Palestine. Jedanaest mrtvih izraelskih sportaša, zasjenili su sva zlata, srebra i bronce.
****
Prije trideset godina sam upao u “zapadni mlin što melje”. Nakon odlaska iz Hrvatske, slijedio je novi početak, u novom prostoru i iz ništa.
Vijest o rasističkim nemirima u Rostocku, na sjeveru Njemačke, prošla je tih dana skoro nezapaženo.
Danas na miru gledam, kolika je to količina nasilja i negativne energije bila, koja je to petodnevna nezainteresiranost vlasti bila da problem riješi, koja je to podrška nasilju bila, kroz tisuće žena i muškaraca koji danima plješću i bodre “naše” bacače molotovljevih koktela i kamenica.
Gledajući stare fotke, pomislim da s takvima ne bih rado živio.
A živim, jednako ovdje u Njemi, jednako kada izađem iz vlaka u Novom Sadu ili kada prekoracim s one strane Alpa. Okruženi smo tisućama ljudi koji su činili zlo i nasilje, podjednako u Lijepoj našoj, kao i s druge obale Une i Save.
Pet minuta mi je do dvanaest, a još uvijek ne razumijem, što je to u čovjeku, da ga vodi prema nasilju, zlu, grijehu.
Ili da u nasilju, zlu, grijehu, uživa i navija, kao na nogometnoj utakmici, na koncertu ili kao kod pravljenja kula od pijeska.
****
U Iranu žene dobile pravo da idu na nogometnu utakmicu. Ipak se kreće!
U Ukrajini se uklanjaju imena ulica kao Tolstojeva, Puškinova, pa čak i Bulgakova (rođen i godinama živio u Kievu). Narednih dana će osvanuti: Ulica Borisa Johnsona, Aleja Mc Donaldsa…
U Italiji se crno piše turistima. Nitko ne želi masovni turizam. Uvode se pravila ponašanja i ograničavaju kvote posjetitelja. Još crnje se piše samim Talijanima. Na vrata im kuca prekrasna plavuša.
Nažalost, Giorgia Meloni, koja predstavlja Fratelli d’Italia na predstojećim izborima, ne voli nikoga i ništa.
Samo Italiju. Italiju u vrijeme fašizma.
Novokomponirani mudraci, savjetuju njemačkim poljoprivrednicima da se pripreme na klimatske promjene i počnu saditi i sijati prave njemačke biljne vrste: kikiriki, lješnjak, pistacije…
Izdavač Ravensburg povukao iz prodaje, knjige o Winnetou i Old Shatterhand.
Pseudodemokrati i borci za ljudska prava, mišljenja su da Karl May opisuje junake našega djetinjstva, preromantično i rasistički…
****
“Lijevica moralizira i pseudodemokratizira društvo, sve dotle dok se ono ne raspadne, a desnica čeka i samo sakupi raspadnuto.”