piše: Milan Rajšić
Dan sam proveo sam u društvu jednoga Zida. Pravoga pravcatog zida. Od betona i čelične armature. Sto godina dugačkoga, tisuć´ ljeta visokoga. Dovoljno da ga se ne može desetljećima preskočiti.
Ljudska rasa je oduvijek bila u pokretu. Nekad je tražila bolje, nekad su ljudi bježali od “boljega”.
Bježalo se ispred Huna i Avara, ispred Turaka, ispred austro-ugarskih službenika koji su odvodili ljude na neki od frontova.
Sklanjao je čovjek glavu ispred gladi i ispred bolesti.
Bježao ispred njemačke vojske, ustaša i četnika.
Oni koji su izgubili rat bježali su ispred pobjednika.
Bježalo se ispred staroga, bježalo se ispred novoga. Bježalo iz škole, ali i jurilo u školu. Napuštalo se sela, odlazilo u grad, a onda razočarano vraćalo u sela. Rijetko.
Odlazilo se na silu, ali i dobrovoljno.
U ime demokracije, u ime zakona i u ime naroda.
Ispred Izama svih vrsta je odlazio čovjek, pokušavajući naći svoj mir i sreću.
Nekad je to bilo sklanjanje glave na sigurno, nekad prilika da se napuni želudac, nekad mogućnost za kupovinu nove bicikle ili automobila. Nekada kupovina kuće, a nekada potraga za novim vrstama jogurta…
Bježalo se i migriralo pješice, na konju, autom, traktorom, kamionom, autobusom, vlakom i brodom. Nekada su rijetki odlazili avionima, a ako, onda je trebala cijela eskadrila da pokupi sve zlato i bogatstvo. Danas je avionom najbrže i najjeftinije bježanje. Zlata i bogatstva ionako nemaju oni koji bježe.
Nitko nije bježao na biciklu.
Išlo se preko sedam brda i sedam dolina, kopalo se rovove kroz zemlju ili se provlačilo kroz kanalizacijske cijevi, penjalo se na nešto, pa skakalo u nesto drugo.
Plivalo, veslalo, jedrilo, puzalo, trčalo, preskakalo, upadalo, propadalo, zaglavilo, zadavilo, zapomagalo, kukalo, veselilo, plakalo, radovalo, tugovalo…
Odlazili su seljaci ali i zemljoposjednici, bježali radnici jednako kao gazde. Kriminalci i ratni zločinci su bježali ispred zakona. Sirotinja je tražila mjesto, gdje se zakon provodi.
Napuštalo se svoje, ali i tuđe. Išlo se iz poznatog u nepoznato, rijetko obrnuto.
Iz već viđenog se išlo u sanjano, još neviđeno.
Iz crnoga, sivoga i tamnoga, odlazilo se u bijelo, šareno, svijetlo.
Iz crvenog se bježalo u sve dugine boje, uključujući i crno.
Širili su se plastični zmajevi, napuhivali baloni jednako kao gumeni čamci, navlačilo ronilačka odijela, obuvalo planinarske cipele, hodalo bosonogo dok ne bi potekla krv…
Ljeti, zimi…Vivaldijevski, u sva četiri godišnja doba.
Na svim paralelama i meridijanima.
Sjeverno, južno, istočno, zapadno. I između toga.
Bježali su i selili se mladi i stari, bake, djedovi i unuci.
U kolicima, na štakama, s protezama.
Siromašni i bogati, učeni i oni “blago siromašnima duhom”.
Odlazilo se pred fašistima, kapitalistima, komunistima, teroristima, fundamentalistima i drugima i trećima i petstotima, sličnim Istima.
Hodalo se u mokrim vojničkim uniformama, puzalo se u skupocijenim krznenim kaputima, ali i plivalo u kupaćim gaćama ili čak gole guzice.
Kakav god da je bio egzodus, uvijek je završavao na nekoj granici, na nekoj ogradi, na nekome zidu, na nekoj žici.
U životu sam sreo mnoge koji po svijetu traže svoju sreću i mir.
Čuo sam priče o poznanicima i rođacima koji su, u ne tako dalekoj prošlosti, odlučili napustiti svoje i poći a ne znati gdje…
…pa što košta da košta.
Lutajući svijetom, sreo sam brojne zidove: osam metara visok zid u Irskoj, između protestanata i katolika, bodljikavu žicu na Cipru, između pravoslavaca i muslimana, “zonu smrti” između kapitalizma i komunizma, električnu ogradu u Sahari između kraljevine i republike… ogradu, zid, žicu, posvuda širom svijeta, između bogatih i siromašnih, minska polja između zaraćenih…
STOP!!! STOJ!!!
Prije točno trideset godina i tri dana, i sam am bio jedan od onih, koji su preko ramena prebacili svoj pinklec, pa pravac Bijeli svijet.
Danas se cijelo prijepodne družim s jednim Zidom.
Danas sam se šetajuci uz ostatke nekadašnjeg Berlinskog zida, samo podsjetio, da sam i ja, jedan od milijuna, stotina milijuna, milijardi ljudi, koji širom Plavog planeta, već više od pet tisuća godina, žrtvuju svoj Stari dobri svijet, tražeci Novi vrli svijet, bauljajući između Scila i Haribdi, od Mila do Nedraga.
Hodajući po nečemu čega na sreću više nema, razmišljam o onima, koji danas s nepodnošljivom lakoćom, grade nove zidove, razapinju bodljikave žice, puštaju ljute pse, mlataraju gumenim pendrecima, glasno se pitaju “… a kada cemo mi graditi zid, srušiti most, iskopati duboki jarak ili razvuci ostru zicu…!!??”
Zaboravilo se na rijeći iz Izlazka 13.3: ‘A onda Mojsije reče narodu: “Sjećajte se ovoga dana u koji ste izbavljeni iz Egipta, iz kuće ropstva, jer vas Jahve izbavi odande svojom jakom mišicom.”
I zaboravili ste da ste i vi bili, izbjeglice i stranci u zemlji egipatskoj…
Prljavi, poderani, gladni…
Olako se zaboravilo, kako smo se veselili kada su nas primili na rad u Irskoj ili kako su se naši djedovi veselili Njemačkoj gostoljubivosti. Zaboravili smo devedesete, a ništa nam ne znači, ni bježanje krajem drugog svjetskog rata.
Važna je samo naša egoistička stražnjica.
Gdje je nestao covjek…?
Hebali vas fundamentalizmi, talibanizmi, liberalizmi, zidovi i bodljikave žice!!!
“Gdje je nestao čovjek
Gdje se skrivao
Iz vagona godina
Na tračnice je ispao
Gleda gdje su znakovi
Kojim putem krenuti
Može li itko reći
Gdje je put ka sreći
Samo živi, samo budi
Svi odgovori doći će sami
Samo stoj na svijetlu
I doći će kraj tami”
/Goran Bare i Plaćenici, Put ka sreći /