MOJE RAZGLEDNICE: Beč II.
tekst i foto: Marijana Šundov
Koliko god puta posjetili određena mjesta svaki put je to za većinu ljudi u konačnici drugačiji doživljaj.
Puno toga ovisi o našem trenutnom raspoloženju jer „duša sama sebi daje horizonte“.
Ili, ideš istim ulicama danima, mjesecima… a jednog dana primijetiš nešto novo. Sebi se začudiš – pa je li ovo oduvijek bilo tu?
Nismo isti. Mijenjamo se iz dana u dan. I nešto što nam prije nije bilo značajno primjećujemo jer mi smo se promijenili, stekli smo neke nove interese.
Prilikom moje zadnje posjete Beču, koja je bila puno godina poslije bala, kojeg sam opisala u prošlom tekstu, odlučila sam se za jedan malo drugačiji dan u austrijskoj prijestolnici.
Nekako neposredno prije posjeta čitala sam o ratovima između dva carstva habsburškog i otomanskog, koji su trajali i trajali – više od ljudskih života – stotinama godina. Generacije ljudi rađale su se, odrastale i umirale u sjeni ratnih prijetnji, straha od Osmanlija, odvođenja u ropstvo, otimanja djece koja bi potom postala janjičari, ukratko užasa koji su prijetili normalnom životu.
Mogla sam razumjeti osjećaje tih ljudi iz prošlosti jer smo u Hrvatskoj doživjeli strahote rata. Budio si se i nisi znao što ti nosi taj dan.
Istina je kako mi nikada ne znamo što nam nosi budućnost, ali rat to potencira. Prekretnica koja je preokrenula tijek povijesti ali i ublažila strahove stanovnika, dogodila se upravo ispred zidina Beča. Tako sam se ja tog jutra odlučila za drugačiji pogled na Beč.
Tog jutra sam posjetila Kahlenberg, brdo iznad grada odakle se pruža jedinstven pogled na Beč. Na brdu je sagrađen vidikovac s predivnim restoranom koji nudi nacionalna i internacionalna jela. Na terasi ovog restorana sam pojela tradicionalnu bečku šniclu s prilogom od kuhanog krumpira i hrena. Željela sam posjetiti Kahlenberg jer je s njega krenuo „juriš veličanstvene krilate konjice“, kako je zabilježio jedan suvremenik, „poput leta anđela“.
Ovaj juriš dogodio se 1683. godine, a sama bitka bila je prekretnica. Zaustavljeno je dalje otomansko napredovanje u Europi i to ispred zidina Beča, a zaustavila ih je paneuropska vojska tzv. Sveta liga koju je predvodio Jan Sobjeski, poljski kralj. Ovu Svetu ligu, jer bilo ih je više kroz povijest, osnovale su Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Poljska i Rusija pod pokroviteljstvom pape Inocenta XI., a upravo za borbu protiv osmanskih napada.
U vojsci Svete lige su se isticali poljski husari. Suvremenici su ih zvali „krilata konjica“ jer je oklop konjanika imao na leđima dva uzdignuta krila – kao krila anđela. Ova krila su u borbi imala zastrašujući psihološki učinak na protivnika. U povijesnim izvorima je zabilježeno kako se prilikom razbijanja opsade Beča radilo o najvećem jurišu konjice u povijesti.
U spomen na taj događaj na crkvu svetog Josipa na Kahlenbergu stavljena je spomen ploča s likom Jana Sobjeskog, a u samoj crkvi je i spomen kapelica na velikog kralja i ratnika.
Dok sam sjedila u miru, tog jutra, prazne crkve svetog Josipa na Kahlenbergu razmišljala sam o povijesti, silama koje oblikuju obične ljudske živote i kako kada se jedno carstvo uzdiže, druga pada, a plima zahvaća živote običnih ljudi na obje strane. Pojedinci se u ratu uzdignu dobiju slavu i bogatstvo, neki drugi ljudi izgube sve. Poslije bitke za Beč Osmani su počeli gubiti osvojene teritorije i povlačiti se iz Europe. Mijenjala se politička karta Europe, a posljedice su vidljive i danas.
Promatrala sam s vidikovca u daljini Beč, a u pitomom krajoliku isticali su se održavani vinogradi. Bečlije se ponose svojim vinogradima i vinarijama. I u samom gradu ih ima oko dvjestotinjak.
Sigurno sasvim drugi pogled pružao se pred poljskim kraljem Janom Sobjeskim i njegovim husarima. Bijelili su se šatori ogromne osmanske vojske, koju je predvodio veliki vezir Kara Mustafa. Bio je ovo drugi dolazak osmanske vojske pod zidine Beča.
Prvi se dogodio 1529. godine pod Sulejmanom Veličanstvenim. Ovaj osmanski vladar sebe je smatrao nasljednikom nekadašnjih rimskih careva i maštao je o osvajanju cijele Europe, a Rima posebno. Sulejman je sam predvodio svoju vojsku, međutim bili su zaustavljeni i prisiljeni povući se. Međutim nisu bili poraženi i dalje su zadržali osvojene teritorije pored ostalog Ugarsku s Budimpeštom, velike dijelove hrvatskih zemalja, te balkanske zemlje. Ovaj put sultan Mehmed IV. koji je vodio vojsku iz Istanbula ostao je u Beogradu čekajući vijesti o pobjedi.
Osmanlije su dva mjeseca opsjedale grad, napadalo se na bedeme i zidove, koristili su se mineri koji su postavljali mine ispod zemlje pokušavajući srušiti utvrde. S druge strane branitelji su slali svoje minere pokušavajući otkriti u mraku po zvukovima položaj neprijatelja.
Česte su bile borbe prsa u prsa ispod zemlje. Branitelji su bili malobrojniji ali odlučni. Vojvoda Ernest Rüdiger von Starhemberg bio je zapovjednik obrane, i kako su zabilježili suvremenici, čovjek snažne volje i velikih organizacijskih sposobnosti. U povijesnim spisima zabilježeno je kako je s gotičkog tornja katedrale svetog Stjepana u Beču promatrao razmještanje osmanske vojske oko grada.
Uglavnom, usprkos žestokim napadima Beč se nekako održao dva mjeseca do dolaska pomoći. Suvremenici pišu o crvenim raketama iznad grada u rujanskoj noći, čija je svjetlost bila znak braniteljima da je pomoć kršćanske vojke stigla. Možemo samo zamisliti osjećaje branitelja, a i pristiglih osloboditelja. Bilo je to više od bitke za grad ili carstvo, bila je to bitka dvije vjere, a o čemu se radilo vidi se iz povijesnih zapisa obiju strana koje govore o „svetom ratu“, a i vojska se zvala Sveta liga. Uglavnom vojska Svete lige u žestokom jurišu probila je obruč i razbila Osmanlije.
Iza Osmanlija je ostao veli ratni plijen, a zanimljivost je kako je Kara Mustafa paša uvijek sa sobom u pohode vodio robinju predivnu djevojku svoju ljubavnicu i ljubimca pticu noj. Kada se sručila konjica na njihove položaje naredio je da nijedno od ta dva njegova blaga ne smije pasti u ruke kršćana. Kada su vojnici ušli u šator našli su ubijenu djevojku i ubijenu pticu pored nje.
Veliko zvono na katedrali svetog Stjepana izliveno je od turskih topovskih kugli. Bečani ovo veliko zvono zovu u prijevodu „zvono koje tutnji“, a suvremenici pišu da je zvonjava novog zvona bila za bečke građane zvuk pobjede.
U borbama za deblokadu Beča se istakao mladi princ Eugen Savojski, kojega će poslije suvremenici proglasiti najvećim vojskovođom svoga doba, a čiji je ugled u Austriji do današnjih dana neupitan. O njegovom ugledu svjedoči i činjenica kako je pokopan u katedrali svetog Stjepana. Napoleon ga je svrstao među sedam najvećih vojskovođa svijeta.
Nekako mi se činilo prikladnim poslije „pogleda s brda“ spustiti se do Trga heroja, ispred palače Hofburg, na kojem se ističe spomenik Eugenu Savojskom. Brončani kip Eugena Savojskog u punoj opremi na propetom konju djelo je nama poznatog bečkog kipara Antuna Fernkorna (autora spomenika u Zagrebu: ban Jelačić i sveti Juraj ubija zmaja).
Čudna životna sudbina pratila je mladog princa. Po podrijetlu je bio Talijan iz obitelji Savoja, po rođenju Francuz, ali po izboru Austrijanac s geslom „Austrija iznad svega“. Nakon odbijanja i ružnog podsmjeha francuskog kralja Luja XIV. koji ga je odbio kada se mladić prijavio za vojsku, javio se caru Habsburgovcu Leopoldu I. koji ga je objeručke prihvatio. Eugen Savojski je postigao brojne pobjede nad osmanskom vojskom. Bio je strah i trepet Osmanskom Carstvu, ali i Francuskoj čiju je vojsku više puta pobijedio i tako osigurao Habsburškom Carstvu proširenje teritorija i dominantnu ulogu u Europi. Njegova palača Belvedere najljepša je u Beču što nije lako izboreno mjesto u gradu poznatom po lijepim palačama. Za naše krajeve ga veže veliko imanje u Baranji sa dvorcem koji i danas stoji u Belju (Bilju).
Jedna povijesna crtica vezana za Eugena Savojskog najbolje ilustrira kako prošlost utječe na sadašnjost odnosno kako jedan događaj poput domino efekta ima daleke posljedice. Radi se o pohodu na Sarajevo.
Princ Eugen Savojski je brzo faktički u desetak dana od Osijeka prodro do Sarajeva grada koji ga je oduševio svojom ljepotom, kako je napisao u svom ratnom dnevniku, koji se čuva u bečkom Ratnom arhivu.
Međutim, nakon što se iz grada nisu odazvali pozivu na predaju Eugen Savojski je spalio Sarajevo. U dnevniku piše kako mu je bio cilj da što više katolika iz Bosne krene s njim nazad u Austriju. Pored toga kao veliki strateg Eugen Savojski je htio prestrašiti bosanske Muslimane da se bave sobom i da ne krenu pomoći turskim trupama u sljedećim bitkama. Princ je uspio u oba svoja cilja. U strahu od turske osvete 40.000 Hrvata je otišlo s vojskom Eugena Savojskog. Za godinu 1697. ogroman je to broj. To je dovelo do promjene demografske slike u Sarajevu i srednjoj Bosni, a stanovništvo se potom naselilo u Slavoniji.
Eugen Savojski piše:
23. (listopada) marširao sam k Sarajevu. Sat i pol daleko od tabora sreo sam zastavnika, kojeg sam jučer bio poslao, s pet rana, dok je trubač bio ubijen za vrijeme divljeg bijega stanovnika iz Sarajeva. Marširao sam, dakle, ravno prema gradu, a jedinice sam rasporedio na visove u samoj blizini grada po dugoj liniji fronte. Odavde sam poslao pljačkaška odjeljenja. Turci su doduše ono najbolje već sklonili na sigurno mjesto, ali su ipak ostale još velike količine najraznovrsnijih stvari. Pred večer je započeo požar. Grad je vrlo velik, sasvim otvoren i ima 120 vrlo lijepih džamija…24. (listopada) ostao sam kod Sarajeva. Grad i svu okolicu pretvorili smo u plamen. Naše patrolne jedinice, koje su progonile neprijatelja, donijele su sa sobom plijena i dovele mnogo žena i djece, nakon što su pobili više Turaka. Cjelokupni kršćani dolaze u grupama, traže zaštitu i mole za dozvolu da smiju sa svojim stvarima doći u tabor, budući da žele napustiti zemlju i poći za nama. Ja se također nadam da ću sve kršćane, koji se nalaze u zemlji, moći odvesti preko Save…
Stojeći ispred spomenika princu Eugenu Savojskom na Trgu heroja razmišljala sam kako je sudbina naših zemalja i našeg naroda bila mala kap u moru sukoba velikih u ovom slučaju Osmanskog i Habsburškog carstva. Sukobljavali su se titani te grabili ili gubili plijen, a mali su podnosili žrtve. Jedan pohod promijenio je demografsku sliku srednje Bosne s posljedicama do danas.
Razmišljala sam i o životnim odlukama i prekretnicama. Koliko li se gorko kajao francuski kralj Luj zbog odluke što je odbio mladog princa, koji mu je htio služiti. Bi li se princ Eugen Savojski proslavio i u francuskoj vojsci? Možda ne bi bilo pohoda kroz Bosnu.
Razmišljala sam i kako naši životi u jednom danu se nekad promjene bilo zbog odluke, bilo zbog okolnosti.
Ono najvažnije što znam iz iskustva je – slijediti svoju dušu, ona uvijek zna put.