ASISSI – GRAD SVETACA
tekst i foto: Marijana Šundov
Asissi – nakon svega proživljenog ove godine pune iskušenja, imala sam veliku želju otići na hodočašće. Želja mi se ispunila, ovih dana iščekivanja Božića, otputovala sam sa suprugom u Italiju, na mjesta gdje su živjeli posebni ljudi – sveci.
Ne mislim ja, naravno, da je Bog prisutniji u nekim mjestima, njega se može susresti svugdje. Pored toga, Bog u kojeg ja vjerujem ne traži posebna mjesta nego „klanjanje u duhu i istini“.
Kao što znaju naši čitatelji, volim putovanja, a i sam život gledam kao putovanje. Otputovati na mjesta gdje su živjeli sveti ljudi kojima je Bog na poseban način upravo tu govorio, ponijeti sa sobom sve svoje osjećaje, nade i pitanja i na takvim mjestima zastati u tišini i osluhnuti u dubini srca pronaći odgovore, ako je ikako moguće – treba napraviti.
Cijeli prvi dan hodočašća proveli smo u gradiću Assisi, kako ga mi zovemo Asizu, nekadašnjem rimskom Asisiumu, gradu na uzvisini koji se čini nestvarno poput neke predivne, srednjovjekovne razglednice. Asissi je na niskoj planini Asi, po kojoj je i dobio ime. Nalazi se u planinskoj regiji Umbrija, koju zovu „zelenim srcem“ Italije. Kako joj i ime kaže naseljavalo ju je pleme Umbri, a arheološki dokazi svjedoče kako su tu bili od brončanog doba. Povjesničar i geograf Plinije Stariji je pisao kako su Umbri najstariji narod – pleme u Italiji. I kako to biva u to vrijeme sa plemenima, tukli su se Umbri za teritorij s Etruščanima, koji su ih i protjerali u brdovite prostore Apenina. Na kraju su i jedni i drugi potpali pod rimsku čizmu. Ekspeditivni i organizirani Rimljani su ovdje izgradili cestu Via Flaminia te nekoliko svojih naselja – kolonija.
S padom Rimskog Carstva najviše su se na ovom prostoru zadržali Langobardi, koje je porazio Karlo Veliki. Karlo Veliki je dio zauzetog prostora ustupio papi. Neki gradovi su imali veću nezavisnost i često su između sebe ratovali. Kako znamo i iz hrvatskog iskustva prostori sadašnjih europskih država su često išli iz ruke u ruku raznih vladara, a Umbrija odnosno cijela Italija nije bila iznimka. Nije toliko značajno za naš tekst tko je sve i koliko vladao, ali ono važno je da su sve te uprave ostavile trag u prostoru i životu ljudi. Tako je Assisi na uzvisini jer su tamo svoja naselja smještali i Umbri i Etruščani, ima ostatke etrurskih zidina, rimskog amfiteatra, ispod glavnog trga ostatke rimskog foruma, na tom istom trgu nekadašnji Minervin hram, ali posebnu čar mu daju srednjovjekovne građevine, crkve, samostan, kamene srednjovjekovne kuće, prolazi, lijepo popločane ulice, posude s cvijećem, plemenita stabla masline, naranče i limuna u posudama od terakote ili pak posađena u malim vrtovima uz kuće.
Kasna je jesen kalendarski, a kroz prozor autobusa još uvijek vidim preovladavajući zeleni krajolik sa pokojom žutom krošnjom. Krajolik je to brežuljaka, maslinika i vinograda te čempresa. Pogled mi privlače pod zracima jutarnjeg sunca vode jezera, nije to bilo koje jezero nego Trazimensko jezero kod kojeg se odigrala 217. godine p.n.e. bitka između Kartažanina Hanibala i Rimljana tijekom Drugog punskog rata. U ovoj bitci Hanibal, koji je napravio izniman vojni logistički pothvat prešavši s vojskom Alpe pobijedio je rimsku vojsku sakrivši glavninu svojih vojnika u šumi. I tako je Hanibal imao otvoren put prema Rimu. Mi iz povijesti znamo kako rimske legije nisu bile nikada u samom gradu Rimu, to im je bilo strogo zabranjeno. Ipak Hanibal je stao, nije se usudio napasti sam grad Rim. Povijest bi sigurno krenula drugim tokom da je to napravio.
Assisi nas je dočekao s vjetrovitim, prohladnim, ali sunčanim danom. Poglede nam privlači impozantna bazilika svetog Franje, posvećena najpoznatijem sinu Assisija, smještena na sjeverozapadnom rubu grada. U Srednjem vijeku na tom prostoru su se izvršavala smaknuća osuđenih na smrt pa su taj prostor zvali „ Brdom pakla“. Smatrajući sebe najvećim grešnikom, sveti Franjo je htio baš tu biti pokopan. Njegova braća redovnici su mu ispunila želju počevši na tom mjestu gradnju bazilike. Kamen temeljac postavio je papa Grgur IX. godine 1228. te ovo brdo preimenovao u naziv „Brdo raja“.
Dok se penjemo prema mjestu gdje je pokopan veliki Svetac, ja razmišljam o smrti i životu, te kako sam se prošle godine upravo u ovo vrijeme, upravo oporavljala od teške operacije. Svaki dan je bio izazovan. Govorila sam sebi idem polako, sat po sat, dan po dan. Bila sam, i još sam zahvalna, na oporavku i životu, na daru prihvaćanja bolesti i moguće smrti, zahvalna na daru vjere. Život je putovanje. Smrt nije kraj.
Mislim na svetog Franju i jedva čekam kleknuti na njegovom grobu. Sveti Franjo je smrt zvao „sestricom“ i rekao joj: „Dobro mi došla sestrice smrti“. Živio je prihvaćajući smrt kao nešto normalno i prirodno te ispjevao stihove: „Hvaljen budi, Gospodine moj / po sestri nam tjelesnoj smrti / kojoj nijedan smrtnik umaći neće.“ Tako trebamo i mi činiti – prihvatiti da smo smrtni, tjelesni, prolazni, a istodobno živjeti život u punini. Nije to lako. Radije ne bismo mislili uopće o smrti ako je ikako moguće.
Bazilika svetog Franje je remek djelo, sačinjavaju je jedna iznad druge dvije crkve. Neki povjesničari umjetnosti smatraju je mjestom gdje je rođena talijanska srednjovjekovna, slikovna umjetnost. Ne bez razloga jer u gornjoj bazilici je oko 5 tisuća kvadratnih metara dragocjenih fresaka, od kojih je najveći dio napravio genijalni Giotto. Giotto je uveo realizam, osjećaje likova i perspektivu u slikanje fresaka. Ne zaboravimo radi se o 13. stoljeću. Prikazao je Giotto u 28 fresaka život svetog Franje, a tadašnji kritičari su govorili da ga je prikazao stvarnim odnosno previše svjetovnim. A, sveti Franjo je itekako bio stvaran i svjetovan, prepoznajući duh i potrebu vremena u kojem je živio. Gradnja same bazilike povjerena je franjevcu Eliju Bombardoneu, inače jednom od prvih sljedbenika svetog Franje. Naravno, prvo je sagrađena donja bazilika, i to vrlo brzo jer već 1230. u tihoj procesiju u nju je preneseno tijelo svetog Franje.
Procesija je bila gotovo tajna jer su se franjevci bojali da tijelo njihovog brata ne bude ukradeno i prodano u djelovima za relikvije. Donja bazilika je romanička, u obliku slova „tau“ inače posljednjeg znaka hebrejskog alfabeta, koji je zaštitni znak svetog Franje. Ovdje se gotovo 800 godina čuvaju zemni ostaci velikog Sveca. Zajedno s njim pokopana su u nišama kripte tijela četvorice prvih franjevaca Franjinih sljedbenika -„manje braće“ kako ih je zvao Leona, Masea, Rufina i Anđela. Polumrak je i tišina iako je puno ljudi u crkvi, lelujava svjetlost svijeća svemu daje posebnu mističnu atmosferu, dok se približavam kripti. Fotografiranje je zabranjeno u ovom prostoru, a tako i treba biti.
Pomislim – sveti Franjo i njegova braća – franjevci. Za mene, dijete iz Bosne franjevac je bio i ostao pojam svećenika. Onoga svećenika, koji dijeli život i dobre i loše stvari sa svojim narodom. Red Manje (ili Male braće) utemeljio je upravo sveti Franjo napisavši jednostavna pravila uz navještaj evanđelja trebalo je živjeti od svog rada ili darova, odreći se imutka, živjeti siromaštvo, čistoću i poslušnost.
Gradnja gornje bazilike je počela 1239, a završena je dvadesetak godina poslije. Obje bazilike doimaju se kao jedna crkva, a impozantnim vanjskim arkadama su povezane sa franjevačkim samostanom Sacro Convento. Samostan je dovršen 1476. godine. Sve se doimlje kao skladna cjelina i na listi je UNESCO-ove svjetske baštine.
Upućujemo se potom kamenim ulicama i trgovima grada. Imam osjećaj da sam se vremeplovom prebacila u 13. stoljeće, kamene su kuće, gradska vrata, utvrde, javne zgrade poput gradske vijećnice, crkve, a sve je sagrađeno od bijelog i rozog zapravo kamena tople boje breskve donesenog s planine u žargonu zvane Monte Subasio. Tu na glavnom trgu već urešenom za nadolazeći blagdan Božića je impozantna zgrada gradske vijećnice, poglede mi privlače i masivni stupovi iz 1. stoljeća nekadašnjeg Minervinog hrama pretvorenog u crkvu Svete Marije. Ispred kuća su brojne posude s cvijećem, limunom i narančom te mali vrtovi. S vidikovca se pruža pogled na dolinu. Imaš osjećaj da ćeš iza ugla susresti svetog Franju i svetu Klaru. Ovo su ulice po kojima su oni hodali i vidici kojima su se divili. Oni su prepoznali svijet u kojem su živjeli i krenuli ga mijenjati. Tu je ulica u kojoj je kuća obitelji svetog Franje. I sada je vidljivo da je to bila bogata kuća. Tu se 1182. godine u obitelji trgovca tkaninama Pietra di Bernardonea i majke Ivane, koju su zvali Pika rodio dječak, kojeg je u odsutnosti oca, koji je bio na jednom od svojih trgovačkih putovanja, majka krstila imenom Giovanni ( naš Ivan). Otac ga je prozvao od milja Francesco što znači Francuzić jer je Pika bila Francuskinja.
Franjo pomaže ocu u trgovini, veseo je mladić i vođa družbe mladića koji stalno sudjeluju u gozbama i zabavama. U ratu protiv susjedne Perugie biva zarobljen, a poslije kada ga je otac otkupio oporavlja se dugo od teške bolesti. Na malom trgu u blizini rodne kuće svetog Franje susrećemo upravo njegove roditelje Piku i Pietra. Pika ima lance koje je po nalogu muža morala stavljati sinu kako bi sprječila Franju da ne dijeli robu iz trgovine siromasima i ne ponaša se kako se ponašao kidajući tadašnje običaje. Naravno radi se o kipovima Franjinih roditelja. U dvoru rodne kuće svetog Franje već su postavljene jaslice. Prve žive jaslice upriličio je upravo sveti Franjo 1223. godine.
Ovaj tekst premalen je za priču o svetom Franji, ne bi bila dovoljna ni knjiga. Ipak dolaskom u Assisi, prolaskom ulicama kojima je hodao, diveći se prirodi koju je volio, postaje mi razumljiviji, a tako i bliži. Volio je prirodu, Sunce, Mjesec, zvijezde, vjetar, oblake, vatru, Zemlju, životinje… sve tu odrazi Božjeg stvaralaštva. Tako su jednostavni, a u isto vrijeme moćni stihovi iz njegove Pjesme stvorova:
„Hvaljen budi, Gospodine moj /po sestri i majci nam Zemlji / Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove / cvijeće šareno i bilje donosi…“
Posjetili smo gotičku baziliku svete Klare ( talijanski Chiara) u kojoj se nalazi tijelo svetice koja se pridružila na tada jedini mogući način svetom Franji jer je bila djevojka. Ostala je zatvorena u crkvi utemeljivši strogi red sestara po njoj nazvanim klarise. Tu je i samostan sestara klarisa, a posebno me se dojmila kao simbol pobjede duhovnosti nad materijalnim otsječena plava, lijepa kosa svete Klare, mlade djevojke koja je pobjegla iz bogate roditeljske kuće kako bi se pridružila svetom Franji i živjela na svoj način zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti.
Uskom ulicom koja me podsjeća na naše splitske kalete spuštamo se do nekadašnje crkve svete Marije Velike, koja je bila asiška katedrala. Upravo se ispred nje daleke 1206. odigrala obiteljska drama između Franje i njegovog oca, kada je Franjo odučivši se za siromaštvo, skinuo svu svoju odjeću i vratio je svome ocu. Ulazimo u crkvu i zastajemo u nijemoj molitvi. Gledam svoje suputnike rijetki su oni kojima suze nisu u oku. Tu je u prozirnom sarkofagu tijelo mladog blaženika Karla Acutisa, tinejdžera koji je umro od leukemije u 15 godini. Takav je mir na njegovom licu kao da spava. Naravno i ovdje je zabranjeno fotografiranje. Od djetinjstva je mladi Karlo bio privržen Gospi, redovito molio krunicu, a nakon prve svete pričesti gotovo svakog dana bio na svetoj misi. Kao dijete 21. stoljeća, koje je doba interneta i računala, Karlo je napravio mrežnu stranicu na kojoj je objavio dokumentaciju o svjetskim euharistijskim čudima. Privukao je mlade ljude. Zvali su ga Božji influencer. Početkom 2006. dijagnosticiran mu je teški oblik leukemije, iste godine je umro hrabreći svoju maju riječima: „ Mama, nemoj se bojati, jer je Isusovim utjelovljenjem život pobijedio smrt. Nema potrebe bježati od smrti jer nas u vječnom životu očekuje nešto posebno. Naš cilj mora biti beskonačan, a ne konačan. Naša domovina je beskrajna. Nebo nas je oduvijek čekalo.“ Po zagovoru Karla Acutisa ozdravio je usprkos medicinskim prognozma teško bolesni dječak iz Brazila. Blaženim je Karlo Acutis proglašen 2020. godine upravo u Assisiju.
Već se lagano dan bliži kraju, a mi se upućujemo prema autobusu koji će nas odvesti u Rim. Zastajem još jednom baciti pogled na Assisi, grad na gori, grad svetište, sigurno poseban i lijep kao grad povijesti i umjetnosti i onima koji ne vjeruju. A, nama koji vjerujemo ovaj posjet ostaje trajni podsjetnik na krhkost, ali i veličinu ljudskog života, podsjetnik da ustrajemo živeći svoju duhovnost iz dana u dan, ne plašeći se smrti i misleći na Onoga koji nas čeka na kraju puta koji je naš život.