MOJE RAZGLEDNICE: KNIN – ZVONIMIROV GRAD
tekst i foto: Marijana Šundov
Slike uništavanja i ljudske patnje, slike rata u Ukrajini viđene posredstvom televizijskih ekrana vratile su nas u 90-te godine.
Nema čovjeka u Hrvatskoj, ovisno o tome gdje je bio tijekom Domovinskog rata, kojemu to nije izazvalo različite uspomene.
Rat u dušama ljudi koji su ga preživjeli ostavlja duboke ožiljke. Neki osjećaji koje sam držala davno zaliječenim ponovo se pojavili, poput straha i tuge, te osjećaja bespomoćnosti. Što napraviti protiv zla?
Sjetila sam se prve sirene za uzbunu, odlaska u sklonište, zamračenja grada i svijesti kako se naš svijet nepovratno promijenio. Ništa više neće biti isto u našim životima. Poslije ovih osjećaja šoka, nevjerice, straha došlo je neizbježno prihvaćanje stvarnosti „u ratu smo, trebamo se braniti“. Strah i bespomoćnost zamijenili su drugi osjećaji hrabrost, ljutnja i odlučnost „pobijedit ćemo“.
Sa slikama iz Ukrajine i bljeskovima uspomena na Domovinski rat sjetila sam se jedinstva naroda i hrabrosti naših, gotovo golorukih, branitelja. Suprug mi je rekao: „Moramo se ići tući ili nas, kao naroda, neće biti“.
Sjetila sam se odlučnosti nas žena. Neka se naši muževi bore, a mi ćemo čuvati djecu i obitelji. Moja rodica došla je iz Zadra u Split sa svojom djecom i starim roditeljima. Suprug branitelj je ostao u Zadru, kuća im je bila na udaru, prepuna gelera, nije bilo vode, a često ni struje. Razgovarale smo kako je najvažnije sačuvati živote djece i drugih dragih ljudi, naših starih i bolesnih, treba sačuvati živote, a sve drugo će se izgraditi ponovo i kuće i gradovi. Tako je i bilo… Tijekom Domovinskog rata nekako je sazrela moja vjera, a duhovne pjesme su mi poprimile nova značenja.
Treba li što dodati stihovima pjesme : „Bojni vihor, mržnja kleta uništiti hoće nas. Dom nam čuvaj Božja Mati, i sinova naših cvijet. Tvojom molbom nek se vrati Božji mir na cijeli svijet. Dragi naši redom ginu na bojnim poljanama. Majko, daj po svome Sinu lijeka našim ranama…“
Uvijek se nekako u to ratno vrijeme u razgovoru spominjalo ime jednog hrvatskog grada kao sjedišta iz kojeg su kretala razaranja i napadi, a u kojem je bio smješten cijeli neprijateljski dobro, naoružani korpus. Bio je to grad Knin. Povijesnim paradoksom, iz grada koji je nekad bio sjedište hrvatske državnosti napadalo se na Hrvatsku.
Knin se prvi put u pisanim izvorima – kao grad (poleis) spominje 7. godine prije Krista u Strabonovoj Geografiji pod starim nazivom Ninia. Strabon veliki grčki povjesničar i geograf spominje grad Niniju u svojoj „Geografiji“ kada govori o ilirskom plemenu – Delmatima. Kasniji pisani spomen Knina i to pod imenom „Tenen“ nalazimo u djelu „O upravljanju carstvom“ bizantskog cara i pisca Konstantina Porfirogeneta u X. stoljeću. Konstantin spominje Knin kao jedan od devet naseljenih gradova „krštene Hrvatske“. U ispravi kralja Krešimira I. napisanoj u X. stoljeću, spominje se Knin, pod imenom „Tignino“.
Naravno, da bi se neko naselje pojavilo u povijesnim zapisima moralo je već duže vrijeme postojati. Gradovi se ne grade preko noći nego najčešće stotinama, a neki i tisućama godina. Knin je bio naseljen još u doba enolitika. Pronađene su one posebne gomile kamenja – gradine na uzvisinama, koje gotovo uvijek svjedoče o nekadašnjim starosjediocima ilirskim plemenima. Na širem kninskom područja su živjela čak dva ilirska plemena, između kojih je prirodna granica bila rijeka Krka – Liburni i Delmati. Samo ime Knin, u različitim varijantama, prema nekim stručnjacima ima korijen upravo iz ilirskog vremena odnosno ilirske riječi. Potom dođoše – s novim tisućljećem zapravo novom erom – vojnici tadašnje jedine super sile – Rimljani. Još stoje nedaleko Knina ostaci nekadašnjeg velikog vojnog logora Burnuma sjedišta XI. legije, datiranog na I. stoljeće n.e.
Sam razvoj i procvat Knina vezan je ipak za Hrvate. Prema povjesničarima, a što potvrđuju materijalni dokazi baš kao u stihovima „tko na tvrdoj stini svoju povijest piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše“, upravo je na ovom prostoru bio centar srednjovjekovne hrvatske države. O tome svjedoče kameni ulomci s imenima vladara iz vremena hrvatske narodne dinastije: Trpimira, Mutimira, Svetoslava imenovanog kao „vojvoda Hrvata“ te Držislava. Knez Domagoj (IX. stoljeće) ima svoj posjed u današnjoj Biskupiji kod Knina. U vrijeme kralja Petra Krešimira IV. godine 1040. osniva se u Kninu biskupija, biskup nosi naziv „hrvatski biskup“ sa sjedištem u crkvi Svete Marije neposredno uz kninsku utvrdu.
U Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu čuvaju se brojni predmeti iz doba hrvatske ranosrednjovjekovne države, mnogi od njih pronađeni upravo na kninskom području, poput nakita, oružja, sakralnih predmeta i već spomenutih kamenih ulomaka. Jedan od takvih po mnogim stručnjacima i najznačajnijih je zabat oltarne pregrade s likom Bogorodice, Ovo je ujedno i najstarija skulptura s prikazom Djevice Marije datirana na XI. stoljeće te pronađena u Biskupiji kod Knina na lokalitetu Crkvina. I sama imena Biskupija i Crkvina svjedoče kakve su se građevine tu nalazile. Nakon tisuću godina u Kninu je podignuta velebna crkva Gospi Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta kao vidljivi znak vjere i opstojnosti.
Najveći razvoj Knin doživljava u doba kralja Dmitra Zvonimira (11. stoljeće). Zvonimir nakon krunjenja u Solinu svoju prijestolnicu prenosi upravo u Knin. Zato je Knin bio i ostao Zvonimirov grad. Volim stihove pjesme klape Intrade: „Ima jedna stina / U njidrima Knina / Na njoj stig vijori / I s buron se bori…/ Ja san stina kralja Zvonimira / Hrvatska san od vika vikova/ Darujte mi, braćo, malo mira / Ja san stina vaši pradidova…“
Zvonimir je vladao kraljevstvom koje se prostiralo od rijeke Drave do Jadranskog mora. Oženjen je bio mađarskom princezom Jelenom kćeri kralja Bele I. Kako je Zvonimir vladao zabilježeno je u spisima: „I za dobroga kralja Zvonimira bijaše vesela sva zemlja, jer bijaše puno svakog dobra i gradovi puni srebra i zlata.“ Zvonimir je dakle vladao mudro, a obiteljskom vezom s ugarskim vladarima osiguravao je mir. Međutim njegovo dvoje djece umrlo je prije njega, a o Zvonimirovoj smrti postoje dvije teorije. Prema jednoj kralj Zvonimir je umro prirodnom smrću o čemu svjedoče Toma Arhiđakon ali i isprava Zvonimirovog nasljednika kralja Stjepana II. nastala upravo u godini Zvonimirove smrti, a u kojoj se spominje Zvonimir kao nedavno preminuli kralj, nema spomena o nasilnoj smrti. Prema drugoj teoriji Zvonimir je ubijen. Nastala je legenda o „Zvonimirovoj kletvi“.
A, legenda kaže ovako: Papa Urban II. pozvao je vladare, među njima i Zvonimira da daju vojsku za križarski rat. Zvonimir je sazvao sabor u mjestu „Pet crikvah u Kosovi“ – današnja Biskupija. Prema ljetopisu popa Dukljanina narod se nije odazvao, te ne želeći ići u rat ubili su svoga kralja. Smrtno ranjen Zvonimir ih je prokleo „... da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili.“ Kletva prema legendi traje tisuću godina.
Iz vremena hrvatskih narodnih vladara najveća građevina je veličanstvena Kninska tvrđava. Njezina povijest dio je povijesti grada Knina, ali i Hrvatske. Zahvaljujući svom dominantnom položaju i ulozi kroz stoljeća tvrđava je nazivana„vratima Dalmacije“ i „ključem Hrvatske“. Tvrđava se mijenjala odnosno dograđivana je u stoljećima koja slijede. Duga je 470 metara, a na najširem dijelu široka je 110 metara. Obrambeni zidovi koji je opasuju sa svih strana u dužini od gotovo 2 kilometra mjestimično su visoki i do 20 metara. Nalazi se na 345 metara nadmorske visine, a 100 metara iznad samog grada Knina.
Na brdu Spas sagrađen je kraljevski grad – utvrda – jednom riječju kastrum, krajem IX. stoljeća. Unutar ove utvrde nalazile su se kuće velikaša i samog kralja. Tu su se održavali državni sabori te banski sudbeni stol. Ovaj najstariji dio tvrđave poznat je kao Gornji grad. Tehnika gradnje u donjem sloju zidova svjedoči upravo o gradnji u doba narodne dinastije. Ostali dio zida ima osobine gradnje kasnog srednjeg vijeka kada su tu vladali banovi iz plemenitaških obitelji Šubića, knezova bribirskih i Nelipića, koji su igrali svoje igre prijestolja.
Ispod gornjeg grada u XIII. stoljeću sagrađen je srednji grad poznat kao Garišta. Mlečani u doba svoje uprave kroz XVII. i XVIII. stoljeće uređuju i dograđuju takozvani Donji grad, a kameni krilati lav iznad vrata i danas svjedoči kako je tu nekada vladala Venecija. Zidine Kninske tvrđave svjedoče o burnoj povijesti ovog kraja nad kojim su se smjenjivale uprave počevši od hrvatskih narodnih vladara, preko Ugarske, Osmanlijskog Carstva, Mletačke Republike, Francuske odnosno Napoleona, Habsburgovaca… Iza njih su ostajali vidljivi tragovi – dobri i loši ovisno o upravi.
Burne 90-te ispisale su posebne stranice u povijesnoj kronologiji ovog kraja. U kolovozu 1990. dio hrvatskih građana srpske nacionalnosti u skladu sa velikosrpskom ideologijom organizirao je oružanu pobunu protiv ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske. Stvorili su paradržavu pod nazivom Krajina sa sjedištem u Kninu. Uslijedilo je pet godina zločina protiv civilnog stanovništva, Hrvati su bili primorani napustiti svoje domove, dio hrvatskog teritorija okupiran je. Provođeno je etničko čišćenje s konačnim ciljem pripojenja Srbiji. Iz nekadašnjeg Zvonimirovog grada centra Hrvatskog Kraljevstva napadalo se ostale gradove. Rat je trajao i trajao, a sjećam se kako mi se nekada činilo kako nikad neće stati… Ipak i tome je došao kraj. U ljeto 1995. imali smo veličanstvenu „Oluju“. Sjećam se kako sam stalno tih ratnih godina slušala radio, a na vijestima je prvo uvijek bilo javljanje reportera s ratišta. Znali smo da se sprema „Oluja“, naravno tih dana u kolovozu još pozornije sam slušala vijesti, bila sretno uzbuđena, ali i u strepnji kada bih čula da helikopter ponovo slijeće u krug bolnice jer stanujemo blizu bolnice. Znala sam da helikopter dovozi ranjenike s bojišta.
Kninska tvrđava je spomenik koji svakako treba posjetiti, dodirnuti kamen sjetiti se kralja Zvonimira, sjetiti se veličanstvene Oluje, obići Muzej, zastati na mjestu na kojem je predsjednik Franjo Tuđman poljubio zastavu i rekao „Imamo Hrvatsku“. Ova poruka prvog ujedno i ratnog predsjednika Hrvatske dr. Tuđmana urezana je i u podnožje njegovog spomenika podignutog na Kninskoj tvrđavi u blizini jarbola na kojem je podizanje hrvatske zastave označilo pobjedu. Treba se popeti na Kninsku tvrđavu i baciti s visine pogled na grad Knin.
Knin kao u bajci leži na sedam rijeka (Krka, Butižnica, Orašnica, Kosovčica, Krčić, Radljevac i Marčinkovac) okružen s devet planina (Orlovicom, Ilicom, Plješevicom, Bukovcem, Badnjom, Dinarom, Kozjakom, Svilajom i Prominom). A, sama modrozelena ljepotica Krka, što je prirodni fenomen, izvire ispod slapa druge rijeke. Radi se o veličanstvenom slapu Krčić kojeg treba posjetiti u proljeće kada ima puno vode.
Na kninskom Trgu Ante Starčevića podignut je 2011. spomenik „Oluja 95“. Spomenik sa slavolukom, koji u jednom dijelu sadrži kapelicu sa stiliziranim križem i svijećama, rad je akademskog kipara Petra Dolića. Arhitektonsko rješenje je dao arhitekt Tonko Zaninović.
Spomenik u obliku slova V koje simbolizira pobjedu („Victory“) u akciji „Oluja“ ali i cijelom Domovinskom ratu. Spomenička skulptura izrađena je od posebne aluminijske legure silumina od koje je izrađen i stilizirani križ, a slavoluk je izgrađen od posebno obrađenog betona.
Sjećam se svoga prvog dolaska u Knin par godina iza Domovinskog rata. To je bilo uoči proslave godišnjice Oluje i navečer je bio koncert. Gledala sam našu zastavu kako se vijori, držala sam djecu za ruke i osjećala tihi spokoj. Pobijedili smo.
Kao zaljubljenica povijesti, legendi i mitova, nisam mogla ne pomisliti: „Bila istinita ili ne, Zvonimirova kletva je završila“.