tekst i foto: Milan Rajšić
Nausikaja je bila mlada princeza, koja je zavodila itejskog kralja Odiseja. A ovaj do groba vjeran svojoj Penelopi (kao i ona njemu).
Nausikaja je sa 17 milijuna litara morske vode, nekoliko desetaka akvarija i terarija i okruglo 58000 morskih životinja iz cijeloga svijeta, najveći akvarij i terarij centar u Europi. Svake godine ga posjeti nešto manje od milijun ljudi. Nalazi se u Boulogne-sur-mer, na Opalnoj obali.
Nedaleko od akvarija je i prvo i najstarije groblje, poginulim vojnicima u prvom svjetskom ratu. Među 11475 poginulih, najviše je Engleza i Kanađana, a zanimljivo je da je na groblju posljednje počivalište našlo i 657 njemačkih vojnika. Vojnici agresorske vojske. Svaka sličnost s odnosom prema mrtvime na nasim prostorima, nemoguća.
Izvještaj jednoj akademiji (ali bez Špire Guberine).
Vrijeme odlično, dnevna temperatura 26, noćna 16, puše snažan vjetar iz pravca N/NE. Odlično, puše meni u leđa, pa ni ne osjetim da okrećem pedale. Do kada će, ne zna se.
Stanje na biciklistickim putevima: vidne značajne promjene od prije četiri godine, kada sam prolazio ovuda. Promjene su na dobro, ali ovo je još uvijek pomalo nonšalantna Francuska.
Presao sam u departman Some u regionu Picardi. Taj region ima samo pedesetak kilometara morske obale.
Prvo što radim kada se probudim, upalim kuhalo i počnem praviti kavu.
Prvo na što pomislim, onako još krmeljiv, je Boullangerie. I onda na nju mislim i dok se spremam i dok pijem kavu i dok se vozim prvih desetak kilometara.
U Boullangerie se naime, prodaje baget.
Delta rijeke Somme je veličanatvena. Desetak kilometara široka. Ovdje svakoga, ali baš svakoga dana, plima donese život iz mora i ovdje dva puta godišnje rijeka donese drugi život. Podsjeća me to na naš Dunav i Dravu. Nedostaje samo more.
Ili na deltu Neretve, ali je desetak puta veća.
U delti sve vrije i vrvi od milijuna ptica, milijardi insekata kojima se ptice hrane, milijuna školjki i drugih morskih plodova, tisuća goveda i tisuća ovaca, koje ovdje pasu travu, koja ne samo da je slana, već bude i pola dana pod slanom vodom.
Ovdje se jede riba, morski plodovi, janjetina i govedina. Pa biraj.
Ovdje sam prije četvrt stoljeća, prvi put, kod Nicolasa probao morsku salatu, koja se kod nas zove caklenjaca, solnica. I oduševio se!
Nicolas je tih godina živio samo od toga. Kilogram, osam eura. Sada sam kod njega vidio još jednu vrstu biljke koja raste u slanoj vodi, sliči na svinjske uši i tako se francuski i zove. Ponovno sam kupio i pozdravio ga: “Bonjour Nicolas”, a on mi je odgovorio da je on Paul i da je njegov otac Nicolas umro.
Po proizvodnji i potrošnji puževa, Francuzi su broj jedan na svijetu. Sve što proizvedu i iz bijeloga svijeta dovezu, sami pojedu, a mogli bi još toliko kada bi bilo.
Sjećam se kako su ljudi u našoj ravnoj Baranji sakupljali puževe, vinogradske, kraljevske, prema ovima uzgojenim francuskim. Svakoga dana je u travnju dolazila hladnjača i vozila najbolje od najboljega u bijeli svijet, čitaj Francuska.
Puževi se uvijek prodaju na tuce, 12 komada, najčešće u svojoj kućici školjki i najčešće s maslacom, a može i pečene, kuhane s različitim povrćem. Pravi pravcati mišić, prepun proteina. A vi se mislite što hoćete.
Prvi put sam jeo puževe kada se rodio moj sin, pa sam sve radnike Šumarije, okupio u jednom vinskom podrumu u Drazu, na kraju svijeta i Hrvatske. Radnici su pekli kao specijalitet, puževe na roštilju.
Jako volim puževe, kuhane s desetak začina i jedem ih u obilnim količinama kada sam na putu u Maroku, a Marokance su to naučili Francuzi u vrijeme stotinjak godina kolonijalnog života.
Neka mjesta imaju ludo dobra imena. Na primjer, jedno omanje mjesto zove se romantično i zagonetno, St. Valery-sur-Somme. E u tom svetom Valeriju na obali rijeke Somme, još je ljepše živjeti.
Živio je ovdje i Victor Hugo, a dijelove svojega izmišljenoga “putopisa” o podmornici Nautilhus i kapetanu Nemo, napisao je ovdje, sur Somme, Jules Verne.
Uprkos velikoj riječi, u delti Somma je ove godine, sve suho i osušeno. Ništa ne može spasiti ovogodišnju žetvu.
Na grobljima nema vode za zalijevanje
Uskotračna željeznica i još k tomu, parnom lokomotivom pokretana, vozi svakoga dana tisuće turista, pedesetak kilometara oko zaljeva. Prava atrakcija, za koju se traži karta viška.
U vlaku se može i svečano večerati, a može se i oženiti i ići na prvo svadbeno putovanje.
Ovo što sada slijedi, prava je lovačka priča.
Jezera, kanali, u zemlju ukopana skloništa, koja služe kao čeka, sve dobro skriveno maskirnim mrežama, na vodi pedesetak divljih pataka.
E osim ovoga posljednjeg, sve je istina.
Na vodi su plastične imitacije divljih pataka u raznim bojama i veličinama. Pa, kad se još pusti glasna patriciija kvak-kvak glazba, one prave se prepuste strasti zaljubljenosti i polete na vodu, a iz “trapova” počne zviždati i zujiti sačma.
Tako izgleda lov na patke. I patkove.
Nakon pedesetak kilometara ravnice, počinju kreda bijele, preko stotinu metara visoke, stijene obale Atlantika.
Smjenjuju se živopisna mjesta, od kojih neka slave i sto godina turizma.
Svuda vesele, šarene, maštovite, ponekad premaštovite i prešarene, vile i ljetnikovci.
Restorani prepuni, do posljednjeg mjesta. Počela morska sezona poslije ljetne sezone. Glavni gosti i ovdje Hokejaši, otprilike mojih godina.
Što je to kod nas, da nema nas “hokejaša” i na hrvatskome moru?!
Jesmo li nedovoljno obaviješteni, ne trebaju li nas ugostitelji, bojimo li se prije svega cijena, podcjenjuje li se nas hokejaše…?
Nema li vlada neku ideju i neke mjere kako nas i turizam učiniti sretnijima?
Možda nas nakon korone i nebrige za stare, ni nema u značajnom broju.
