prilog: Milan Rajšić
“Siva pot, vodi me./ Kamor hoče srce/ Le spomini/ Še živijo/ Zemlja stara/ Trda, neizprosna/ Vodi me, siva pot/ Vodi me, siva pot/ Vodi me, siva pot”/ (Aleksandar Mezek, 1975.)
Stigli je vrijeme nogometa, a tamo gdje je nogomet ima i navijača, a tamo gdje su nogomet i navijači, neizostavna je i himna. Svatko si daje za pravo kreveljiti se, derati, urlati… Deru se igrači, urla publika, nacionalisti broje tko više a tko manje otvara usta i kome se vide krajnici, a kome ne.
Tako se danas u “moderna” vremena, slavi nogomet i odaje počast drzavi.
Nogomet sam prestao igrati prije par godina (razlog: starenje), nogomet rado pogledam (razlog: zadovoljstvo), uvijek kada imam višak slobodnog vremena.
Himnu sam posljednji puta odgledao i odslušao, ne i pjevao, kad je naš Mato osvojio zlato.
Svoje himne, pjevusim ili zviždim svakoga dana, jednako u šetnji, na biciklu, u toaletu, kuhajući ili dok perem posuđe.
“Divan je svijet, dobri su ljudi”, moja je glavna himna, a onda sljedeća “Siva pot”. S njima se družim duže od pola stoljeća.
Jadranska magistrala je jedan od puteva na kugli zemaljskoj, koji je donio brojnim ljudima, narodima i širokom prostoru, a i meni osobno, nova saznanja, nove vidike, nove horizonte, nove perspektive.
U ondašnjem “Plavom vjesniku” davne 1965. citao sam da je “...najperspektivnija cesta na svijetu…” dugačka 1027 kilometara, da počinje kod Trsta, pa preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, završava u Ulcinju, kratko prije albanske granice. Čudan taj komunizam, pored škola i bolnica, i ceste je gradio.
Kod Stonskog zaljeva, napuštam Magistralu i skrećem na poluotok Pelješac.
Kamenice i ostrige se kupaju u toplom novembarskom moru, iznad Stona i dalje stoji četiri i pol kilometra dugačak odbrambeni zid, ispod njega neobrane mandarine, ruševne kamene kuće.
U gradu nepodnošljiva lakoća mira i ugodnog jesenjeg dana. Zrna soli čekaju da bude toplo pa da voda ispari i da se onda pojave u obliku solnog cvijeta i završi u nekoj od kuhinja ovoga svijeta.
Pelješački poluotok, je postao žrtva još jednog Ekocida. Po novoizgrađenoj cesti i novome mostu, u dužini od dvadesetak kilometara, naš autobus je jedino vozili. Dvadesetak kilometara uništene makije, gariga, vonograda Plavca maloga, zbog bolesne političke ideje. O pola milijarde novaca i da se ne priča, kao i o ekološkoj šteti u moru. Sve zbog toga, da se ne mora u Neumu čekati par minuta za policijsku i carinsku kontrolu. I sve zbog dva, tri mjeseca u kojima traje turistička sezona.
Psi laju, a karavane prolaze.
Na redu je prekrasna i prebogata delta rijeke Neretve. Pravi mali raj na zemlji. Ljudi iz ovih krajeva, danas žive bogato, a iako su dobri vjernici, nikada im nije palo na pamet, da jednu misu nakane posvete preminuloj SFRJ i komunističkim direktorima, poljoprivrednog dobra HEPOK.
Prva opsežnija, a samim tim i značajnija melioracija u delti Neretve, provedena je šezdesetih godina 20 stoljeća, državnom inicijativom koja je imala teoretsku i praktičnu potporu stručnjaka FAO-a. Novodobijene obradive površine usmjerile su daljnju agrarnu djelatnost, ali su inicirale i čitav niz promjena u cjelokupnom gospodarstvu, demografskim trendovima i načinu života, izgradnju naselja i infrastrukture te brojne druge promjene. Socio-ekonomske promjene bile su takvog karaktera da su utjecale na podizanje standarda života u Delti.
Zavrsštak poslova bio je početkom osamdesetih, a danas se pokušava cijeli prostor zaštititi kao Nacionalni park.
Raj na zemlji, kažem Vam.
Vozeći se od Metkovića, prema sjeveru, kroz Dalmaciju, sve češće mi je pred očima bio Duro Tomljenovic i njegov Turisticki manifest.
“Budimo to što jesmo jer turisti upravo to žele vidjeti, doživjeti i okusiti. Ne treba nam nova velika ideja našeg turizma, nego napokon moramo biti i prodavati ono što jesmo – Istrijani, Dalmatinci, Slavonci, Međimurci, Zagorci, Ličani… Hrvati. Budimo ono što jesmo – autohtoni, autentični i vjerodostojni! To je priča koju moramo ispričati.”
U više od stotinu kilometara vožnje do Trogira, ovaj put najsjevernije točke moga putovanja, ništa ili skoro ništa od Manifesta.
Posvuda urbanistički i arhitektonski kaos. Ako čovjek nije prije putovao u Libanon i Beirut, ni ne mora. Dovoljno je voziti se Jadranskom magistalom.
Na svu sreću postoji stara jezgra Splita i ugodni Trogir.
Džaba ti, dragi Djuro, što si više od dva destljeća, kao Katon Stariji, u Turističkoj klasi, na HRT, ponavljao, upozoravajući nas da ćemo postati veliko bezlično Ništa.
Hebiga Djuro, nitko još nije bio prorok u svom selu.
…
“Zdravo Marijo, milosti puna…”
Dan sam proveo u znaku ove rečenice, dobrome broju Hrvata, dobro poznate.
Po drugi put u samo sedam mjeseci, došao sam u Međugorje i po drugi put u sedam mjeseci, pse opeo na Brdo ukazanja.
Kao sto bi Armstrong rekao: “…mali korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo…”
Velik je to i neočekivan korak, za nekoga koga prati glas, odmetnika, pobunjenika, slobodnog strijelca, anarhiste, nihiliste, u kojem teče pomalo pravoslavne krvi u venama i pomalo srpske krvi u arterijama.
Dva puta u Međugorju, za koje sam po prvi puta čuo početkom jeseni 1981., a o kojem sam prvi i jedini puta nešto seriozno pročitao u tjedniku “Start”, a izašao iz pera moje dobre prijateljice i vrsne prevoditeljice francuskog jezika u ondašnjoj državi, Radmile Z. S.
Ovaj put je Međugorje bilo u sivim oblacima, kiša je lijevala. Desetak poljskih hodočasnika je zaogrnuto kabanicama u svim duginim bojama, išlo polako Križnim putem i molilo krunicu:
“Zdravo Marijo…”
U gradu mala grupa vjernika, koji su shvatili da “…(ne)živi Čovjek samo od kruha…”.
Pjevušenje davno naučenih stihova, jedne od crkvenih melodija: ” U tom silnom mnoštvu, moram biti ja…”, zamjenjujem razmišljanjem o tome kojim je putem bolje u životu ići.
Uskim ili širokim?
Večernja molitva okupila u crkvu stotinjak vjernika. Kao u transu, slicno kao u budističkom mantranju, desetke, stotine puta ponavlja se: “Zdravo Marijo…”
Ozvučenje je odlično i čovjek može u svakom zakutku Međugorja, piti kavu, večerati, planirati, kupovati i prodavati i biti siguran da ide pravim širokim putem i da će na kraju u tom silnom mnoštvu biti.
Ja ipak ostajem na uskom putu. Vodi me siva pot!