piše: Štefica Vanjek
Kišni dan, unuci se porasporedili kud koji. Već odbrojavamo ostatak dana za druženje prije odlaska u Njemačku. Znam da će mi ostati kuća prazna i pusta, da ima miševa i oni bi pobjegli iz nje.
Zasvrbio me već jezik pa sam ukrala vremena za laptop i napisati novu crticu. Uz ovo fino osvježenje sjetim se Zagreba i petka kada me sparina gušila kao da sam u praonici rublja bez vrata na perlilicama.
Obišla sam novu destinaciju, bolnicu za plućne bolesti u Rocfelerovoj u kojoj još nisam upoznala raspored. Mislim da više nema ni jedne bolnice u Zagrebu u kojoj nisam boravila (otvoriti ću agenciju za vodiča po bolnicama). Čudom sam se čudila vremenu kad sam naručena, ni u jednoj bolnici do sada nisam naručena tako kasno.
Inače mi je točnost vrlina, u četrdeset sedam godina rada kasnila sam tri puta, ali ovaj put došla sam puno ranije, ne zbog mojih mušica nego zbog problema zvanog javni prijevoz koji prometuje kao da smo u nekoj zabiti daleko od velegrada, a ne uskoro predgrađe metropole.
Hodajući prema bolnici vrtilo mi se vijugama kako ću sada popiti jezikovu juhu jer sam fulala vrijeme dolaska. Dosjetih se da imam pričuvnog asa u rukavu za ispriku, a to je HŽ (imam već brdo iskustva), ali moj narode kako sam se prevarila da samo znate. Ne da su me prekorili nego sam za vrlo kratko vrijeme bila pozvana u ordinaciju. Svi ljubazni samo što te za ruku ne vode u sobu (nema namrgođene face već čujem pjevušenje uz tihu glazbu koja se čuje iz zvučnika). Doktorica pulmolog također ljubazna, sve mi zdravo seljački objasni (vidi da imam i previše godina, a ne zna da surfam po internetu kao kakav tinejdžer pa sve mogu naći, i što trebam i što ne trebam) i pošalje me obaviti brdo pretraga. Poonovo na scenu stupaju sestre koje ti ne objašnjavaju savladati labirint bolnice, nego te odvedu na pravo mjesto (sve ne vjerujem da sam u državnoj bolnici, a ne privatnoj).
Sve sam pretrage obavila u kratkom vremenu i sa svim rezultatim ponovo kod doktorice, i gle ne lezi vraže dobih još jedan zgoditak u niski boleština, i još dva otrova za liječenje. A već me i komarci zaobilaze u širokom luku da se ne otruju. Jadna moja jetra, ne bih joj bila u koži, očito izgleda kao da ju šopam i tlačim velikim količinama alkohola, a ne svim ovim otrovima. E dođe mi da sve ove zgoditke od boleština zaboravim kao zagubljeni listić na lotu i odmorim organizam (puna sam otrova, boleština i kojekakvih dijagnoza kao Majka Božja milosti).
Natrpala mi doktorica još nekoliko internih uputnica, dobila termine za pretrage i jedva dočekah da izletim na zrak i skinem čudo od maske, a vani sauna, sva ona voda koja se izlila dok sam bila u čekaonici sad je ishlapila. Vani sjednem na klupu pod drvo da predahnem i sjetim se da nisam bila na toaletu, ma nisam imala potrebu. Tad mi sine da sam baš trebala otići provjeriti kakve su sanitarije tu u bolnici. Sigurna sam da nisu kao one u višim instancama gdje sjede fine „guze“ pa zato trebaju posebne sanitarije i četke, a to košta bome masno, “stoka sitnog zuba“ može i na čučavac ili u grmlje.
Spustim se do tramvajske stanice i odlučim ne čekati tramvaj na suncu već sjednem na prvi koji je došao i odvezem se do Jelačić placa Tamo si kupim pušlec suhog cvijeća i Zrinjevcem pješice do željezničkog kolodvora misleći da ću uz put malo odmoriti na klupi, i upiti ljepote cvjetnih leja. Pošteno sam se prevarila, ne da nisam našla slobodnu klupu nego skoro nisam vidjela našeg čovjeka Raširenih očiju gledam i ne vjerujam jesam li u Zagrebu ili negdje u Kabulu ili Teheranu. Zaposjeli su sve raspoložive površine u parku, travnjak, klupe, hladovinu pod drvećem koja im služi za spavanje, istjerali su čak i domaće beskućnike.
Noge me sve manje slušaju i sama sebi tepam “glupačo tako ti i treba, kao da ne znaš kakva su ti koljena, samo se praviš hrabra, sad stisni zube i trpi do stanice“. Vijuge rade, uz spori hod mogu dvije stvari uskladiti pa razmišljam kako će još malo, izbjeglice nas stare natjerati u kuće, a mladi su ionako već otišli van zemlje. Evo i u mojem gradu mijenja se slika stanovništva, stigli radnici iz Nepala, Indije i Filipina, došli ljudi trbuhom za kruhom kao naši u Njemačku, Irsku i drugdje po Europi. Bar znamo da jabuka neće biti neobrana, a cesta s rupama nepokrpana.
Bune se neki stanovnici našeg grada što jadni love signal interneta po cijelom gradu jer u hotelu gdje stanuju nema interneta, ali nikoga ne diraju i ne kradu. I ja sam se davnih godina dotepla u ovaj grad i zovem ga mojim, ali na početku mi nije bilo lako pa razumijem i ove ljude koji su došli iz daleka i drugih kultura. Treba im dati vremena da se integriraju u sredinu, jer pozitiva je u tome da oni zarađuju za naše mirovine, naše socijalne potrebe plaćajući porez našoj državi. Sjetim se da me ujutro dok sam žurila na vlak mladi Filipinac pristojno pozdravio s „dobro jutro“.
Razmišljajući tako dovukla sam se do stanice. Vlak po običaju stoji kod Branimirove tržnice, već stoji na peronu. Molim Boga da još to izdržim, uzverem se skoro klečećki u vlak jedva čekajući sjedalo i malo zraka, Pušem kao da ću povući kompoziciju vlaka, strovalim se svom težinom u prvo slobodno sjedalo, okrenem se i spopadne me klaustrofobija. Nečija umjetnost na vlaku sasvim je zatvorila vidik putnicima, svi prozori išarani su crnom bojom, kao da sam u zatvoru, a zrak kao u sauni. Shvatim da ta stara limena kanta proizvedena još u ono vrijeme koje ne smijem spomenuti da me neki ne bi prozvali nostalgičarkom (Bože moj, kao da nisam živjela u to vrijeme prije ove države), nema klime i da ću se tako saftati do kuće. Cimala me ta kanta bez klime do kuće puževim korakom pa stala skoro u Deanovcu. Treba spuzati iz vlaka, nisam znala da li na noge ili na stražnjicu koja je dobro pofutrana. Još malo nosit ću padobran sa sobom da mogu izaći iz vlaka.
Sišla sam jedva, držeći se kao majmunica s obje ruke za rukohvat, ako padnem da ne odletim pod vlak. Putnici iza mene gledali su kako će ispasti moj poduhvat silaska s Himalaje, ali nitko da priskoči u pomoć.
Putem do kuće razmišljala sam kako bi ovaj novi zgoditak boleštine bez razmišljanja poklonila nekome tko treba invalidsku mirovinu, dijelila bi ja i zgoditak u šuškama, a još više ono sve što je ukradeno pa neka narod bar malo uživa. Sigurna sam ništa od podjele ukradenog novca, pojest će sve puste godine suđenja, kao mene moji zgoditci boleština.
Došlepala sam ove puste kile do kuće i strovalila se umorna na trosjed kao da sam pješačila od Zagreba do kuće.
Moja druga polovica nahranila je unuke (naravno onim što sam ja skuhala i dan prije pripremila) pa mogu sve četiri u zrak. Aha, moš mislit, skupili se unuci i moji tuđi i oni bi baš sada palačinke. Izvučem se s trosjeda i ispečem brdo palačinki, ipak baka udovoljava svim željama unuka. Vidjevši njihovu sreću i užitak u jelu, sve sam boleštine i zgoditke zaboravila do daljnjeg.
Dragi čitatelji, uživajte danas u svakom trenutku, jer tko zna što će biti sutra.