tekst: Joso Špionjak
Naš Sejo je rođen u Bosanskom Šamcu.
Ravno stotinu godina nakon njegovog osnutka.
Pristupačan čovjek.
Pun duhovitih dosjetki.
Zbog toga je oduvijek bio omiljen u društvu.
Jednoga dana se desilo nešto strašno.
U njegov rodni grad su stigli nepozvani gosti.
Uslijedio je kaos.
Zbog toga je Sejo odlučio skočiti u rijeku.
Treba znati da je gradić omeđen s dvije rijeke.
Na sjevernoj strani je rijeka Sava.
Na zapadnoj njena pritoka, rijeka Bosna.
Sejo je izabrao rijeku Savu.
Logičan potez.
Da je skočio u Bosnu, opet bi završio u Savi.
Na njenoj suprotnoj, odnosno lijevoj strani, prostire se Slavonija.
Proljeće je.
Priroda se budi.
Uskoro će početi sjetva.
Ima mnogo vrsta sjemena.
Sve zavisi o kojoj se kulturi radi.
Nasuprot kulturi, postoji i nekultura.
Za ovu zadnju je krivo memorandumsko sjeme.
Trebala bi i nova generacija točno znati koja je trgovina takvo sjeme prodavala.
To u stvari i nije sjeme u pravom smislu riječi.
To je korov. Nekultura.
Dakle, postoje dvije vrste sjetve: dobra i loša.
Za prvu je trebalo znoja i rada.
Ova druga je bila ugodnija.
Njeni pobornici su se vozakali autima
Organizirali mitinge.
Znali su zapjevati junačke pjesme.
Raspalili bi pokoji rafal po krovovima kuća mirnih stanovnika.
Postavili bi par balvana na cestu.
I jasno, kod toliko obveza nije bilo vremena za brijanje.
Sve je to imalo svoju svrhu i cilj.
Trebalo je oblikovati jednu novu kolijevku da se u njoj veliko čedo ljuljati može.
Za to im je bilo potrebno jako mnogo sredstava.
Narodna armija je tu rado priskočila u pomoć.
Dala je sva potrebna oruđa i materijal.
Uskoro su počeli radovi.
U daljini se čula grmljavina topova.
Bilo je tada crnih zastava po nekim kućama i tamo gdje još nije bilo rata.
Očigledno su poborci loše sjetve nailazili na negostoljubive domaćine.
Oni junački i užarenog srca hrlili tamo, a ovi ih mrtve i hladne slali nazad.
U proljeće 1992. godine izvođači spomenutih radova stižu u naše krajeve.
Sejo je bio kod svoje kuće.
Kao što rekoh, on je komunikativna osoba i lako sklapa prijateljstva s drugim ljudima.
Međutim, s ovima koji su došli nepozvani to nije funkcioniralo.
Bio je oženjen iz svog mjesta.
Govorio je u šali: „Nisam imao auto da mogu tražiti djevojke negdje drugdje.“
Tu je i radio u trgovini koja je bila smještena u prizemlju kuće.
Njegova trudna žena je samo četiri dana prije nevolje uspjela prijeći preko Save.
Na tom mjestu su vršene i razmjene zarobljenika.
Jadna li je majka onima koji su prošli kroz ruke sijača korova!
Slična obrada zatvorenika je nastupila i u Bosanskom Šamcu.
Jauci i zapomaganja su odjekivali iz improviziranih zatvora.
Mnogi su izmasakrirani i ubijeni.
Njihovi posmrtni ostaci će biti pronađeni tek 10-ak godina nakon svršetka rata.
Roba iz trgovina je opljačkana.
Oni koji nisu bili u zatvoru, pozivani su često na informativne razgovore.
Uslijedile su radne obveze.
Nadležnici su bili dva bivša profesora.
Umjesto prosvjetiteljskog djelovanja, služili su mračnim idejama.
Dakle, nikakvo čudo da se naš junak odlučio za skok u rijeku.
Bilo je to u mjesecu kolovozu.
Vrijeme kada se nekada kupalo u toj rijeci.
No, ovoga puta su bila samo dvojica: Sejo i njegov prijatelj.
Pojedinac može nekim činom osramotiti samoga sebe.
Još je gore ako naškodi svojoj obitelji.
Najgore je ako uprlja ime svoga naroda kome pripada.
Da je toga bilo svugdje, neki neće ili ne mogu da shvate.
Istina da se radi o različitim vremenskim periodima.
Ali loše djelo ostaje uvijek loše djelo.
Sejo je vješt plivač.
Nikakvo čudo.
Rođen je na Savi.
Dakle, isplivao je na slobodnu stranu.
Na onu stranu gdje su tisuće i tisuće sa suzama u očima bile primorane pobjeći.
I to na samom početku rata.
Na drugoj strani je naišao na dva hrvatska vojnika.
Ovi su mu dali kruh i paštetu da jede.
Ali Sejo je pojeo samo mali komadić.
Toliko bi i ptica pojela.
Optuživao ga jedan vojnik da je lažov.
Jer da je gladan smazao bi čitav kruh.
Drugi vojnik je pak vjerovao da ne može odmah jesti nakon dugog gladovanja.
Bilo kako bilo, Sejo je završio u zatvoru.
Opet ispitivanja.
Nagledao se i naslušao svašta.
Uglavnom, izvukao je živu glavu i završio na ratištu nadomak svoga rodnog grada.
Tu se fronta zadržala cijelo vrijeme.
Pune četiri godine.
Važna je to točka bila.
Na njoj su ljudi ginuli i u prijašnjim ratovima.
U danima kada nije bio na bojišnici mogao je posjećivati svoju ženu i malo dijete.
Jednom prilikom je zakasnio s odsustva.
Bilo je to u drugoj godini rata.
Dobio je sedam dana zatvora.
Prokleti rat je zaustavljen kada su to drugi odlučili.
To su one sile koje vedre i oblače nad malim narodima.
Podijelili su nesretnu Bosnu baš onako da nije ni živa ni mrtva.
Što bi bilo sa ovoga svijeta da nije međunarodnog suda pravde?
Podizane su raznorazne optužnice.
Trgovina koja prodaje korov nije zatvorena.
Sudilo se malo ovako, malo onako.
Samo pravde nigdje.
A Sejo je želio da živi mirno sa svojom mladom obitelji.
Nije stavio naočale samosažaljenja.
Otišao je u Ameriku, zemlju daleku.
Baš onaj dio kugle zemaljske u kome je zapečaćena sudbina njegove domovine.
Gorka je to lekcija.
Treba je dobro zapamtiti!
Ali nije sve izgubljeno.
Postoji i prirodni zakon.
Korov se osuši i baci u vatru.
Ponekada jednostavno bude prepušten procesu truljenja.
Naš Sejo je živ.
Nada se ukidanju trgovine zlosretnim sjemenom.
Hoće li jednoga dana skočiti u ocean i doplivati nazad?
Oni koji ga poznaju ne bi bili iznenađeni…