piše: Kitana Žižić
Ovo je priča iz izolacije. I ovo je priča o ženi s jeseni, nekad djevojci, koja je prijateljevala s oblacima. Kao i Baudelaire upirala je u njih čeznutljive oči zanesena daljinama, daljinama kojima oblaci odlaze, želeći te iste daljine i ona zagrliti.
Zašto je pišem? Da je zbog natjecanja s tolikim talentima, koji svoje potencijale oblikuju riječima darujući drugima svoju kreativnost, napisala bih je prije isteka roka za predaju radova.…
Evo štioci moji lipo sidin uz ponistru gledan vanka deštrigano vrime a prvi maja je jušto danas.