Mirko Popović
ima dana u kojima
usnuli sati
postaju pjesma
i ja drugujem sa njom
kao bakin daleki sirius
ne čujem ga ali šutim
dok izlizanim krajobrazom govori
njezin eutanazirani glas
ima dana
kad mrtva priroda zaigra
kad obris dunje vene
na dnevnom vjetru
ima dana
kad riječ kao ugrušak
usnula plamti
i ne znam
ispisuje li se
ili gubi
pa sričem neznana imena
i zvjezdanim plaštem
pokrivam ih
kao jedinu nadu