piše: Milan Rajšić
Za putovati nekuda, potrebno je pored svih priprema i prelistati kakav vodič. Sada su sve češći u digitalnoj formi, ali ja radije listam.
Kakav god vodič se izabere, on će hvaliti, pretjerivati, da ne kažem lagati. Ovo laganje najčešće je u formi: “...malo idilično ribarsko naselje…”, a kad tamo, grad od tridesetak tisuća žitelja i još pola milijuna turista.
Ovakva laž, prevara i podmetanje kukavičjeg jajeta, nisu zabilježeni za mjesta u Bretanji. Čak što više, umjesto turističkog mjesta s važnim znamenitostima, čovjek naiđe na uspavano selo s par stotina žitelja.
Turizam je skoro pa nevažna stvar na atlantskoj obali Francuske. Na 1200 kilometara oceanske obale, plus stotine i stotine povijesnih znamenitosti, rastrči se svake godine “čak jedan milijun” turista.
Za usporedbu, samo u susjedni grad, Mont Saint Michel, godišnje se nagura tri milijuna gostiju.
“Lakše se diše”, s ovakvim turizmom, ali s druge strane iz Bretanje dolazi “svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje“, Francuzima.
Točnije, svako drugo jaje i svaka treća pečena koka na francuskom tanjuru, iz Bretanje su.
Pa, k tomu jos milijuni školjki, rakova, mekušaca, ribe…
U gradicu Douarnenez je između dva rata bilo 26 tvornica konzervi. Sada ih je samo tri.
Tvornice postoje, ribe ima, ali je nažalost prevelika za konzerviranje.
Svašta ima na ovome svijetu.
Širom svijeta se pije alkohol i širom svijeta se viđaju bijeli miševi.
Ovdje u Bretanji se poslije četrdeset postotnog alkohola, pričinjavaju Mobi Dick, bijeli kitovi.
Bretonci piju i piju, bolje rečeno loču i zauzimaju nezavidno prvo mjesto u Francuskoj i jedno od vodećih u Europi, po potrošnji, isključivo viskija i piva, a vina i jabukovače u manjoj mjeri.
Piju na svoj način i obavezno uz jelo i osim statistike, nije moguće vidjeti pijanu, svadljivu i ratobornu osobu. Ni na ulici, a ni u kavani. Jednako tako su veoma rijetke punije i krupnije osobe.
Je li u pitanju hrana, kretanje, stalni vjetar ili dugotrajna kiša?
Bretonija je drzava u kojoj sam, poslije Armenije, vidio najveći broj križeva. Tisuće i tisuće, na svakome križanju seoskih puteva, u dvorištima, u parkovima, tankih elegantnih, punijih omanjih, po dva tri skupa, a ponekad je na križu i Isus, dosta često i Marija, a ponekad na križu vlada povelika gužva, jer se pored Krista, nagurava još četiri-pet osoba.
Bili kakvi bili, svi su od kamena, pa to gledajući, mora se promijeniti biblijska doktrina, predstava i učenje o pribijanju na križ.
Svako, ali baš svako selo ima crkvu. Enclos paroissiaux, kako se ovdje zovu, velebne su građevine i najčešće potječu iz 11., 12., rijetko kasnije poslije 16. stoljeća.
Velike su kao đakovacka ili osječka katedrala, a podrazumijeva se: građene su od kamena.
Bretonci su pretežito rimokatolici i uživaju u crkvenim procesijama u kojima slave svoje svece zaštitnike, a veoma rado idu i na hodočašće.
Posvuda, širom Bretanje, razasuti su brojni predpovijesni spomenici megaliti: Menhiri i Dolmen.
Podrazumijeva se, i oni su od kamena.
Menhiri su u formi ogromnih zaobljenih i zašiljenih kamenih blokova, onakvih kakve po cijeli dan nosi Obeliks, prijatelj Asteriksov, a Dolmen su u obliku ogromnog stola poslagani kameni blokovi i predstavljaju predpovijesne grobnice, koje su tragovi jedne civilizacije koja je tu postojala prije 7000 godina.
Desetci tisuća tih spomenika, po posebnoj su formuli i shemi, postavljeni u zemlji Armorskoj, a u slavu bogovima koje su oni poštovali.
Nastavak Stonhenge predstave slavljenja sunca.
Magla, kišša, buka vjetra, duge zimske noći i beskrajno more, dobro su tlo za vjerovanje u demone, vile i misticizam. Najpoznatije su one vezane uz kralja Artura i njegove vitezove, kao što je princ Valiant, o kojemu smo kao djeca gutali stripove u Politikinom zabavniku ili možda Kekecu ili možda Plavom vijesniku.
Baš se i ne sjećam tih detalja, a sakupljene i uvezane godišnjake dječijih i omladinskih novina, u nepovrat je odnio rat.
Bretonci su melankolični, a kako i ne bi bili, kada narednih pet tisuća kilometara, nema ništa osim mora. I vjetra.
Život im je poprilično tvrd i ništa nije poklonjeno. Bretonci puno, puno rade, konzervativni su, od riječi su i na njih se čovjek može oslonuti. Ugodno komuniciraju sa svakim strancem i obavezno pozdravljaju.
Bretonci su nemirnog duha, pa su često bili istraživači, trgovci, misionari, ribari.
Svejedno koliko nesigurno i neizvjesno, važno da se ne miruje.