Mirko Popović
Bude to kad je mjesec srebren i žedan
Pa svime što jesmo zaplovimo iza vjeđâ
I ne pitamo zaspe li kadšto lahor u travi
Dok vreli i obnaženi sagaramo
Dok s nama dišu planinski horizonti
Bude to kad je mjesečina vlažna u travama
Na proplanku, a jahači razdjevičeni zabubnjaju
U noći začaranoj, kad kosu zapleteš
Sa probuđenim zviježđem i ozarena
Ne znaš jesi li srna, jesi li pantera
Bude to kad je mjesec srebren i žedan
Pa misteriju žene utkaš u pandže, u grivu
I vihor, žmarce u kičmu svemira prospeš
Da smo samo izvan prostora, izvan bezumlja
Da smo jedino glazba daljine, umijeće voljenja